Koliko god bilo teško i sramotno prihvatiti takvu spoznaju o samoj sebi ovim putem pod punom odgovornošću i pri punoj svijesti ali ne baš potpunoj ubrojivosti javno izjavljujem - ja sam teški komad budale. Da vidim sad koliko vas koji se sad cerekate ste nekome jamci? E pa djeco draga, svi koji ste digli ruku prestanite se naslađivati. I vi ste budaletine teške.
Znam da je tema već milion puta prožvakana, znam da ne otkrivam toplu vodu, ali jedno je čitati, slušati i gledati kad se događa nekom drugom a sasvim druga stvar je kad se radi o tvojoj koži.
Elem, jedna moja draga kolegica s posla, nazovimo je npr Ana dobila je pedalu na poslu. Ilitiga šup kartu. Tehnološki višak. Što je malo čudno jer je već drugi dan na njeno mjesto raspoređena druga kolegica ali to je već neka sasvim druga priča. Naravno, kako to već biva u nas Hrvata, i Ana je bila debelo u minusu na tekućem, plaćala je kredit za auto, imala je najmanje dvije debitne kartice. I kad je ostala bez posla trebalo je sve to podmiriti a i živjeti usput i ponekad i nešto pojesti, zar ne? I da sad ne duljim previše, jedini izlaz je bio da njena kćer podigne kredit na svoje ime. Pa je shodno tome trebalo naći neku osobu koja bi imala veliko srce (i mali mozak) i bila spremna potpisati za jamca.
Uvijek sam rado pomagala ljudima i zaista sam bez ikakvog oklijevanja rekla da na mene može računati i da sam sretna što mogu pomoći. Jer nikad se ne zna što mene može već sutra zadesiti. Osim toga, ne bi to bilo niti prvi put da nekome budem jamac. Mi smo u firmi uvijek bili jedni drugima jamci i znalo se desiti da si jamac u tri, četiri kredita. I osim pokoje opomene za dan - dva kašnjenja s uplatom rate nitko nikad nije s nikim imao problema.
Moram priznati da je u prvo vrijeme (otprilike godinu dana) Ana bila toliko uredan platiša da sam gotovo i zaboravila na taj kredit. A onda su počele stizati opomene. Ispočetka su to bile one "obične" opomene kad zakasniš malo s uplatom. Pa su počele dolaziti i one opomene broj dva. Pa se par puta desilo da je banka već poslala u firmu dopis o zapljeni plaće i onda se navrat-nanos trčalo u banku. Da bi sve kulminiralo time da mi je banka blokirala tekući račun. Sve se to riješilo, novci su mi vraćeni, ali koštalo me to živaca i trčanja po banci. Pošto je račun bio blokiran nije se mogla naplatiti niti rata mog kredita kojeg plaćam putem trajnog naloga. Pa onda bojazan hoće li mi smanjiti dozvoljeni minus i slične divote. I nije stvar u tome da sam imala sve te probleme nego je mene strahovito zapeklo to što mi se Ana nije čak niti ispričala! Ispričao mi se njen brat koji nema veze s kreditom ali je čovjeku bilo neugodno zbog sestre.
Navodno stvari stoje ovako: Ana radi u Italiji. Uredno svojoj dragoj kćeri na koju glasi kredit šalje novce za otplatu rata. Balavica to lijepo potroši na krpice i provode i tko zna što pa se onda vadi da je zaboravila, da nije stigla.... a radi niti sto metara dalje od banke.
Tako me i danas dočekala opomena broj 2. Zovem banku u nadi da je u međuvremenu rata plaćena (klasa optimist). Žena kaže da nije. I da će mi opet sjesti na plaću ako se ne plati do srijede. Slijedi beskonačno okretanje brojeva uzalud. Ne možeš dobiti niti Anu niti njenu kćer. Nazovem brata, on se obaveže da će ispitati stvar, i zaista, nakon jedno sat vremena obavještava me da je uspio dobiti nećaku i da ona tvrdi da je kredit plaćen u petak samo što još nije proknjižen (?!). I da je Ana na putu u Međugorju. U međuvremenu pošaljem Ani sms otprilike ovakvog sadržaja: Zaista mi je već dosta toga da gubim živce i vrijeme i telefonske impulse svaki drugi mjesec. Ja sam samohrana majka i živim od bijedne plaće i dosta mi je toga da zbog tvog kredita ne mogu noću spavati. Tvoja kćer je uvijek nedostupna. Ako ona potroši novac koji joj ti navodno uredno šalješ izvoli ga lijepo slati meni pa će biti sve plaćeno na vrijeme i nećeš morati nepotrebno plaćati kamate.
Nakon nekog vremena dobijem ja ovakav odgovor (citiram): Nisi nikad platila ratu niti nećeš. Poslati ću ti po G. jedan bon za troškove telef. Ako dobiješ koju opomenu, bože moj nije kraj svijeta. Znam kako je biti samohrani roditelj. Ja sam imala dvije. Mirno spavaj ubuduće. Pozdrav.
Majke mi, sreća njena što je u Međugorju. Evo meni glave ako ne bih sjela u auto i otišla kod nje doma i tko zna što bi tamo bilo. Još se ONA našla uvrijeđena. Idem joj na živce jer smetam je takvim sitnicama.
Nisam sačuvala poruku koju sam joj poslala nakon toga, ali napisala sam ovako nešto: Nemoj samo biti sarkastična. Kad su mi zbog tebe blokirali račun nisi mi se čak niti ispričala nego je to učinio tvoj brat koji nema veze s kreditom. A samo da znaš da mi zbog tebe nije odobren kredit. Toliko o tvom urednom plaćanju.
Mogla sam napisati još sve i svašta, ali čemu? Očito ima obraz debeo kao đon od cipele. A i govno tim više smrdi što se više čačka. Ali vrlo je interesantna činjenica kao se ljudi preobraze. Dok te vrbuju za jamca slađi su od meda, zahvalni su ti do neba. Čim počnu problemi preobraze se u čudovište. Pa su još oni ljuti kad se usudiš nazvati i pristojno i bojažljivo pitati jesu li platili kredit jer banka ti visi nad vratom kao giljotina. S koji pravom ti njima dosađuješ i malotretiraš ih. Koji kurac stalno piliš i nešto hoćeš. Jebu oni tebe i tvoje novce i tvoj kredit. Pa što onda,nisu platili, račun ti je blokiran, ukinut će ti dozvoljeni minus, sjebat će ti sve trajne naloge....kao da je to baš tako strašno.
I tako sam ja sada kučka jedna sebična jadnoj Ani pokvarila romantičan izlet u Međugorje. Koje li drskosti!
Nema veze. Proći će i to Još samo pet godinica.
Post je objavljen 28.01.2008. u 17:31 sati.