Bio je po zanimanju kolekcinar titula. Skupio ih je odveć. Evo nekih: primarijus, doktor, docent, primarijus doktor docent, profesor doktor docent primarijus.
Jedanput je, prema legendi, kada je harala epidemija nedostatka mišljenja, uspio spasiti čovječanstvo.
Prodavao je ljudima mišljenja po pristupačnim cijenama, bez cjenkanja i na tome se obagatio. Cijeli svoj život posvetio je mišljenju, učenju, mišljenju kroz učenje, učenju kroz mišljenje.
Njegovo je mišljenje ušlo u knjige nadmišljenja (bio je prvi bijelac što su ga yogini tamo uvrstili), o svemu je mogao misliti, sve smisliti, i na kraju još jedanput promisliti je li ispravno mislio.
Jedino, u čemu bi njegovo mišljenje potpuno zakazalo, je bio sport. Njegova tiha patnja. I bio je jako nesretan poradi toga.
Uza svo svoje mišljenje, jedino što je htio raditi u životu je bilo to, da bude šef omladinskog pogona u bilo kojem sportskom kolektivu i da radi s dječacima, učeći ih pojedinim taktičkim metodama kroz praktično mišljenje.
Pokušavao je dugo, koristeći sve raspoložive snage svojega mišljenja.
I na kraju je ipak uspio, dodavši svojim titulama i onu trenersku.
Nedugo, nakon što mu se ispunio životni, profesionalni i dječački san, to što je postao šef omladinskog pogona, dogodio se preokret u njegovom životu, te je postao žrtva kaznenog progona.
Post je objavljen 28.01.2008. u 14:31 sati.