Negdje
pod istom ovom odrinom nebeskom
moja zemlja odmara umorne grudi
onemoćala od uzaludna čekanja
i sanja moj povratak
Usnulu ljubi je noć
Zvijezdama je pokriva
U snu joj se daleka zvona učine mojim smijehom
pa se trza nadom zavarana
Noć je stišće u svom krilu
umirujuć' je
kristalima rose umiva joj vrelo čelo
i nježno šapuće laži o mom povratku
(Pribojava se njezina buđenja, jer zna
Zanijemit' će od tuge kad shvati
da i opet me nema)
Post je objavljen 28.01.2008. u 12:29 sati.