„Onaj koji razmišlja ne smije nastojati uvjeriti druge u svoju istinu; našao bi se tako na putu sustava; na bijednom putu „čovjeka s uvjerenjem“; politički ljudi vole sebe tako označiti; ali što je to uvjerenje? To je zaustavljena misao, a „čovjek uvjerenja“ ograničen je čovjek...“
(Milan Kundera, „Iznevjerene oporuke“)
Prošlo je nešto više od dva tjedna od onog strašnog događaja koji je bio povod onim crticama u zadnja dva posta. Sve to s Bocikom podsjetilo nas je da se život može začas pretvorit u mješavinu tuge, nemoćna bijesa, praznine, nervoze, brige, gubitka sna i apetita... Proć će sigurno još vremena dok ga ne budemo mogli vidit (navodno su ga premistili s intenzivne na neurokirirgiju s manje intenzivnom medicinskom prismotrom, što je ohrabrujuće i dobro jer to znači da je definitivno van životne opasnosti), ali ful rekuperani Bocika više nije stvar izvjesnosti, nego vremena. U to ime smo ja i Goleo prošlu večer ispijali po Kaltić na pazariću u Goleovom kvartu i puštali s mobitela „Ring of fire“ Johnnyja Casha i Nokijinu „Piri-ri-ri-ri-turu-ru-ru-ru“. Hmelj, melodije, pazarić, emocije...
Ono što sam najavljiva prije godinu dana o „formativnom skoku“ za kojega tada nisam bija spreman, sada će se dogoditi. U redakciji „Splićanistike“ ovu su autorsku odluku prihvatili točno onako kako sam i očekiva – prvo su mirno dovršili kavu i duvan, a onda su počele letit klamerice i ostali birotehnički materijal. Još su se organizirali u malu rulju i išli rumbat tank za vodu što nam ga je donirala „Bistra“, a onda sam se zadera da ću dignit ruke i poslat i njih i „Splićanistiku“ u pičku materinu. Tad su se smirili i rekli mi da se ne žele spuštat na moj prostački nivo, iznerviran sam ih podsjetija na bovan šta su mi ga, kad sam za drugi rođendan „Splićanistike“ iznenadija odlukom da je prestajem pisat, itnili u prozor (vidi rujanski broj „ST-ćanistike“), al su mi rekli da je to bilo više iz lirskog jala (opet vidi rujanski broj „ST-ćanistike“), da je artistički integritet, kojega uvijek pretpostavljam valjanim argumentima u ovakvim raspravama, u suvremenim prilikama stvar probira izdavača i čitateljske vjernosti ustaljenoj estetici te da ih vrijeđa što svoj nerad i nedosljednost maskiram „hirevima autorstva“. Doslovce tim riječima. Moraću opreznije s njima ubuduće jer postaju sve ekscesniji, elokventniji i nerazumljiviji. Hrpa totalnih luđaka... Ali da ne gnjavim dalje s tipičnim redakcijskim problemima, stvar je u tome da „Splićanistika“ od sada izlazi u brojevima kraćeg formata, bez naslova i u najviše dvotjednim razmacima te sa efektnim citatima majstora pisane riječi na početku svakog broja što bi trebalo davat određen panaž i rafiniranost. Jednako otrovna, s jednakim pikom na ljudsku glupost, samo frekventnija – SPLIĆANISTIKA!!!
Post je objavljen 28.01.2008. u 04:43 sati.