Tko kaže da samo jednojajčani blizanci misle isto, vole isto, rade isto ... kad nije tako.
Već jedno duže vrijeme razmišljam što napisati na našem blogu.
Nije da je sve napisao, ali ... za sada ... za trenutnu situaciju ... u biti, sve je napisano.
Koje šarene laže, koliko toplu vodu, koje jadikovke napisati ... ma koga to interesira?
A postove, tipa, „sve je lijepo i alegria“ ... di da smjestim?
U koji kontekst?
Kad nema konteksta.
I prevrni i preokreni (a mjesta u glavi ima) šta, di i kako.
Nije mi se desilo, od kad je ovog bloga, da mjesec dana ne lanem makar koju.
„La-jav-ko“ benda bez „vau-vau“ inspiracije.
Pa makar na neku mačku pored puta.
Učahurili smo se, hiberniramo.
Što drugo.
Johnny je svojedobno napisao „Teška vremena, prijatelju moj“ misleći na nešto drugo, no ... kao i svaka dobra pjesma ... ja je primjenjujem na sadašnje doba i ono što mene muči.
I onda (app na prvu rečenicu ovog posta) ... pročitam post mog Khooma.
A da vic bude bolji, u subotu, na HTV-plus, je bio koncert „Latina“ na Šalati. -95. godine.
Sve ih znam (osim Kruške – znam jedino njegov GMC-kombi koji godinama stoji na popravku u jednoj auto-mehaničarskoj radionici), svirao sa njima, Zoki mi je i kolega sa faksa. Znam kako sviraju.
Znate ih i vi – sad, bez Kruške, zovu se „Garcia“.
Na koncertu ... ajme ludila ... dvojica lupađija koji su mene instruirali u mojim počecima: Rade i Truba.
Svi 13 godina mlađi, sa kosama, utegnuti ... ali nije u tome poanta.
Slušao sam što i kako sviraju, što je „palilo i žarilo“ u to doba, koliko je ljudi došlo na taj koncert, kako su se zabavljali ...
Da ne palamudim – na stranu kvaliteta razglasa, svirke ... svega što se tiče samog benda. Bili su takvi kakvi jesu, svirali su tako kako su svirali ... isto kao i mi u našim počecima u „Dublinu“ i dr.
Ono što je zajedničko i njihovom koncertu ... krajem prošlog :-) milenija ... i našim svirkama ... početkom :-) ovog milenija ... je publika.
Mi, kao da smo ulovili zadnje trzaje „posjećivanja live-svirki“.
Ima i tehnologija tu svoje prste: ti „metalni“ ili „poluplastični“ svirači glazbe su ipak bili podosta skuplji, spori (ma ... pa još se debelo koristio floppy sa 1,4 Mb za prijenos podataka).
Malo brus se rippalo u mp.3 formate ... a još manji brus je bilo sviralica koje bi te formate pretvarale u glazbu.
U biti ... sve je isto kao i sa kinima – internet + limewire + 2 Gb radne memorije ... daj 20 Kn ... i ono što je bilo prekjučer premijera u SAD ... eto ti pa gledaj doma do besvjesti.
Za jučerašnju premijeru ćeš „pljunuti“ 50 Kn.
Ili „sagradi“ nešto tipa „Cinestar“ i sl., sa stolicama koje pružaju ... skoro pa sva zadovoljstva tog položaja ... zvučnicima ... da ti se gadi što si iz mašte ponovo došao u stvarnost ... i imaš publiku.
Stari „Kinematografi“ ... sa onim svim sadržajima prije filma ... za vrijeme filma (zadnji redovi naročito) ... i nakon filma ... uuuuuuuuuuuu.
E pa zato hiberniramo.
Dosta mi je pisanja o reorganizaciji benda, o drugom zvuku benda, o tome kako smo u stanju sutra odsvirati najnormalniji koncert od 2 sata ... ili više ...
Toliko sam puta to spomenuo i naglasio na ovom blogu ... i neda mi se više.
Jer, i na ono malo „zatvorenih sirki“ gdje smo bili ... slušam: „Pa kaj se vi niste raspali? A niste? Ma daj. Stvarno? Joj ... da sam znao/la ... a baš sam htio/la .........“. „Ma, gle, redovito čitam vaš blog ....“
Kako ide ona: „Čuj, daj, molim te, pogledaj što mi piše na leđima? Jel možda piše ... „???
E pa zato hiberniramo.
Što, onda, sad radimo?
Slažemo novi repertoar.
Kad ga složimo ... naći ćemo neki prostor da to i izvedemo. Kad dođu neka bolja vremena.
Jer ... Khoome ... vratiti će se „ketaač“ na početak.
Biti će klubova gdje će opet glazbu stvarati „mesno – koštani“, a ne samo „metalno – plastični“.
Improvizacije ... igranje tonovima ... koje niti jedan blueray i slične novosti ne mogu stvoriti.
Samo živi prsti i šašava glava.
Tjah ... hoćemo li mi to doživjeti ... daj neko lakše pitanje.
To je ipak ... pitanje za milion kuna.
Post je objavljen 28.01.2008. u 01:11 sati.