Marko Pogačar (Split,1984., objavio dvije pjesničke knjige; posljednju, Poslanice običnim ljudima, za Algoritam!) sumira dobre i loše događaje hrvatske književne scene u prethodnoj godini.
Kako, na književnom planu, sumirati godinu koja je za nama? Pokušati izdvojiti najznačajnije naslove, koji će ostati upamćeni i kad ovo periodičko svođenje računa prevali srednju dob, jer što uopće znači obilježiti godinu? Prodati najviše primjeraka? Pokupiti što je moguće više književnih nagrada? Obilježiti je svojom medijskom prisutnošću, koja s prodanim primjercima i stručnim priznanjima ne mora imati veze? Godina je, ipak, sličnija skupom vinu ili izvorno bezvrijednom novčiću, njena vrijednost je, u književnom smislu, vidljiva tek u historijskoj perspektivi. Tako ovaj kratki slalom književnom 2007., nikako strogi scrutiny, nema pretenziju obuhvatiti sve njezine značajne aspekte, već samo usputno podvući neka 'zgusnuta' mjesta budućnosti, odnosno spomenute perspektive radi.
Što se domaće proze tiče prošla je godina, pomalo uopćeno, prošla u znaku spisateljica i debitanata. Pri tom spisateljice, da ne bude zabune, ne pokušavam svesti pod kategoriju 'ženskog pisma', ili bilo koje sličnom metodom izvedene pseudogenealoške ili stilske odrednice. Debitanti su, ipak, uz iznimku Nade Gašić i Zrinke Pavlić, uglavnom činili 'tihu masu', izdvajajući se prije svojom neobičnom brojnošću nego svježinom koju na književnu scenu unose, dok su spisateljice 'odnijele' gotovo sve relevantne književne nagrade. Kako smo pretpostavili da kriterij za obilježavanje godine ne može biti onaj neke uvjerljive i široko prihvaćene kvalitete – tim više što su se tri potencijalno vrlo značajna, dugo iščekivana naslova (Kovačev 12 godina promišljani Grad u zrcalu, prvi roman Roberta Perišića i Anastasia kvartovskog 'kavičara' Šimprage) pojavila na samom kraju godine ostavši dobrim dijelom nepročitanim pa će se njihovo značenje preliti u bilancu 2008. - nagrade nužno, ma što o njima mislili, moramo uzeti kao najpouzdaniji marker 'traga na godini'.
U dresovima debitanata, dakle, zaigrali su, bez obzira na njegovu boju: Nada Gašić, Svjetlana Gjoni, Lada Žigo, Zoran Tomić, Milana Vlaović, Zoran Pilić, Zrinka Pavlić, Marijana Ogresta, Zdenko Mesarić, da spomenemo samo neke; a stanje na ljestvici značajnijih nagrada izgleda ovako: Kiklop za najbolje prozno djelo - Daša Drndić: Sonnenschein (Fraktura), Kiklop za hit godine - Slavenka Drakulić: Frida ili o boli (Profil International), K.S. Gjalski za najbolje prozno djelo - Sanja Lovrenčić: U potrazi za Ivanom (Autorska kuća), VBZ – ova nagrada - Svjetlana Gjoni: Nula Nemo, dok je nagrada 'Vladimir Nazor', za djelo godine ovaj put pripala pjesniku Mati Ganzi, za knjigu pjesama Hvatanje sjene. Početak i kraj godine donijeli su i prvo, a zatim i drugo veliko priznanje blogerima (koji to, u medijalnom smislu, i nisu); nagrada Jutarnjeg lista otišla je u ruke Vlade Bulića, a 'debitantski' Kiklop Zrinki Pavlić za publicističku knjigu Svijet i moderna žena.
Jedan od najneugodnijih (ali i neugodno brzo zaboravljen) književnih skandala u 2007. također je vezan uz korpus književnih nagrada, ovaj put nekada vrlo ugledne, Vjesnikove, koja je, u konkurenciji sa Žmegačevim iznimnim djelom Od Bacha do Bauhausa – povijest njemačke kulture, opsežnom sintezom u kojoj autor, na gotovo 1000 stranica, donosi eruditski, u europskim okvirima značajan prikaz njemačke kulture od srednjeg vijeka do konca XX. stoljeća, otišla u ruke dojučerašnjeg člana žirija, Zdravka Zime, za knjigu kritike i esejistike Lovac u labirintu. Nagrada Večernjeg lista za kratku priču otišla je raspisanoj Olji Savičević Ivančević, a na natječaju ‘Algoritma’ i Vijenca za najbolji prozni rukopis autora do 35 godina pobijedila je, također debitantica, mlada Splićanka Sonja Gašperov. Osim debitanata i nagrađenih zapaženijim naslovima su se javili i, oprostite mi na preskočenim, Damir Karakaš, Delimir Rešicki, Popović, Vidić, Šnajder, Dežulović, Emir Imamović Pirke, i Goran Samardžić. Novim romanom oglasio se i hiperproduktivni Jergović koji, iako zadržava razinu kvalitete prispodobivu većini izdvojene produkcije, istu uglavnom ne nadmašuje i, čini se, polako se pretvara u mastodonta koji ne zna kamo bi usmjerio svoju masu i počinje se kretati po inerciji.
Zanimljiv književno – publicistički duel u tržišnom i medijskom smislu odigrao se, da stvar bude interesantnija, unutar obitelji, kada su se neko vrijeme na vrhovima top-ljestvica izmjenjivale Drakulićkina Frida i Opsjednuta, publicistička knjiga Rujane Jeger, obje u izdanju 'Profila', koji postaje najtiražnijim nakladnikom domaćih prozno/publicističkih izdanja. U nakladničkom svijetu možda je najveću buru podigao Lokotarov urednički transfer iz AGM-a u sasvim tržišno orijentirani 'Algoritam'. Međutim, Lokotar je sa sobom donio vlastitu uredničku koncepciju izguravanja 'svježih' imena koja je, za razliku od uobičajene 'Algoritmove' prakse, rezultirala nizom naizgled nekomercijalnih naslova (koji dobrim dijelom pune gornju rubriku 'debitanti'), ali i nekolicinom potencijalnih hitova.
Na tržišne fenomene poput Nove knjige Lane Biondić ili Šalkovićevog Zeca na mjesecu nećemo se posebno osvrtati. Delikatne analize 'društva spektakla' ili lamentacije o smrti kritike koju je zamijenio marketing preskočit ćemo u korist jednostavnog zaključka da su slične pojave – najnormalnija i očekivana stvar u tranzicijskim i posttranzicijskim društvima, i da bi bilo neobično da su izostale. Aspekti funkcioniranja matrice spektakla prostor su nekog sasvim drugačijeg teksta.
Poetska produkcija 2007., medijski je, naravno, mnogo slabije popraćena nego publicistička ili prozna no ona je, po dobrom starom običaju, na razini pojedinih naslova, kvalitativno, iako ne i kvantitativno, premašuje. Da počnemo od nagrada? Najvažniju, ako ne i jedinu 'nesumirajuću' relevantnu nagradu, 'Gorana' za mlade pjesnike, odnijela je Marija Andrijašević za zbirku Davide, svašta su mi radili, i njome zaista, možda prvi put nakon Tatjane Gromače, unijela istinsku svježinu, novi glas u razvojnu liniju 'stvarnosne' poezije, samo što je, u Marijinom slučaju, ova stvarnost uvijek i samo unutarnja, njen ton je prije svega konfesionalan i (sub)lirski a time i (gotovo 'ilegalno'!) hiperlirski, tek umotan u prozirnu plahtu suvremenog svijeta-oko-nas u kojem se lirski subjekt i autor, koliko god je to moguće, poistovjećuju. 'Kiklop' za najbolju knjigu pjesama dodijeljen je Sanji Lovrenčić.
Od naslova koji još nisu imali priliku biti nagrađeni potrebno je izdvojiti zbirke Slađana Lipovca i Predraga Lucića (biblioteka h,d,p-a), Irene Matijašević, Saške Rojc i Dorte Jagić iz AGM-ovog 'Filtera', a pojavila su se i nova VBZ-ova 'tvrda' izdanja (Herceg, Jahić). Možda je najveća novost, mada je o uspješnosti iste još prerano suditi, pokretanje 'Algoritmove' biblioteke 'Na vrh jezika', čime se prvi od domaćih nakladničkih mastodonata upustio u ovaj tržišno neisplativ, ali s aspekta uloge simboličkog kapitala na knjiškom tržištu značajan presedan.
Pjesničku je godinu, možda i više od samih izdanja, obilježio odlazak trojice velikih. Ili, barem, dvojice velikih i – jedne institucije. U 2007. napustili su nas Boris Maruna, Slavko Mihalić i Dragutin Tadijanović, vjerojatno posljednji istinski 'bard' domaće poezije.
Iako se do sada nismo doticali prijevodnih naslova, ne možemo zanemariti opsežno izdanje sabranih pjesama Charlesa Simica u Šodanovu prijevodu, koje će, nadajmo se, potaknuti antologiziranje nekih, za razvoj suvremene poezije veoma značajnih, a kod nas još samostalno neoknjiženih autora poput, npr., Ashberyja. 'Godinu antologija' mogla bi, u idealnoj projekciji, zamijeniti 'godina (aktualnih) prijevoda'.
Još je jedan 'debitant' obilježio proteklu pjesničku godinu. Iako bi ga se, možda, prije moglo nazvati rekonvalescentom. Naime, Feralov reprint pjesme Nenia Salonitana doktora književnosti i aktualnog premijera Ive Sanadera, objavljene 1987. u Slobodnoj Dalmaciji, u kojoj, u ženskom rodu i, budimo pošteni, bez nužnog pjesničkog umijeća, odrješito zahtjeva da mu (joj) se erotski pristupi bez okolišanja, na pravi, balkanski način, svjedoči kako je ponekad, u svemu, ipak bolje odustati.
Ukoliko, bez da smo uopće dotakli neke književne vrste (poput dramske književnosti) i jedva zagrebli u godišnju publicističku i popularno-znanstvenu produkciju, 'preskočili' sporazum o jedinstvenoj cijeni knjige, institucionalne skandale, lamentaciju o (naizgled) bezizlaznom položaju književnih časopisa (uz radosnu iznimku povratka Quoruma) i mnoge druge književno nam važne stvari, ispod svega ipak odlučimo povući crtu, morali bismo zaključiti da je jedina 'knjiška' stvar koja je zaista obilježila 2007., a da je to moguće već sada sa sigurnošću tvrditi, već spomenuta Žmegačeva odiseja njemačkim, ali i općeljudskim kulturnim prostorom. (preuzeto s portala Kulturpunkta; mk)
Post je objavljen 27.01.2008. u 18:41 sati.