Radim ovih dana kao volonter na fimskom festivalu u Rotterdamu. Za razliku od prijasnjih godina kada sam kao posjetitelj uzimao slobodno s posla, pazljivo proucio program i odabrao si desetine filmova za pogledati, ove godine nisam nista takvoga ucinio, jer se plasim svakog "nerazumnog perioda srece": u ovakvim okolnostima oni bi mi se ucinili kao eskapizam, i posljedicno povratak u praznilo svakidasnjice bio bi tim tezi. No, cini mi dobro da sam okruzen s "normalnim ljudima", koje povodi neka strast, a k tome je zaista vrlo ugodno druziti se s Nizozemcima, pogotovo kad ne postoje silnice prouzrokovane novcem.
Prekid ikakvog kontakta s Mariom ostaje moja otvorena ziva rana. Danas je tome osobito posvjedocilo kada sam na plakatu za spanjolski film "En la ciudad de Sylvia" (U Silvijinom gradu?) ugledao djevojku koja joj lici, s izgubljenim i ranjivim pogledom i rukom otvorenom u pozdrav. U Mariji sam jednako brzo prepoznao veliku cvrstinu i snagu, te su mi takvi podsjednici na razdoblje kada sam tek sreo, kada je zaista bila izgubljena, na srecu da postoji netko kome trebam, kome mogu pomoci... ma sta da vam pricam. Da znate moju Mariju, tesko da bi se medju vama nasao netko tko ne bi SVE ucinio za nju, kazem vam. Trebalo mi je proci pored tog plakata nekoliko puta dok to nisam uspio uciniti ne susprezuci suze.
Sasvim je moguce da je priroda njenog nestanka iz mog zivota potreba da se zastiti od tudje nesrece (koliko god da je moja bila umanjena njenim drustvom). Pretpostavljam da je prirodno da idealiziramo nekoga volimo: ja nisam nikada imao prilike upoznati pravu prirodu i dubinu njenih nesreca, tim vise sto ona cesto nije u stanju o njima otvoreno govoriti. Zato se ja s time ne mogu pomiriti: znajuci koliko bih ucinio za nju boli me spoznaja da bi se od mene morala stititi. Istovremeno sam jos uvijek vrlo razapet izmedju potrebe da se, oslabljen, izoliram od vanjskog svijeta, i potrebe da se ponovno otvorim (novim) ljudima. Na nekoj manje svjesnoj razini pretpostavljam da me to vrijedja jos vise. Kao krajnjem introvertu prirodno mi je da u drustvo odlazim kada sam u sebi nasao poticaj za trajniju srecu i potrebu da je podijelim s drugima. Nitko mi ne moze pomoci dok si ne sam ne pomognem.
Dok smo bili zajedno jedine "zivotne energije" u meni su bile ljubav prema Mariji i bijes uzrokovan svim nepravdama i izdajama kojima sam prosle godine bio izlozen. Oslobodjen toga bijesa, a bez Marije i bez strukture koje bi normalna svakodnevica donijela cesto osjecam posvemasnje praznilo.
Ipak, mali se pomaci uocavaju. Sve sam cesce OK u vlastitom drustvu (sve dok postoje ljudi oko mene), bez obzira na svoju zatvorenost. U novome gradu, u stranoj drzavi i jos stranijem mentalitetu teze je naci vlastiti balans.
Dok to ne postignem, ostaje ovo ekskluzivno mjesto na koje se Calimero Ptitchitza moze skloniti.
Post je objavljen 27.01.2008. u 17:00 sati.