Volim se nedjeljom probuditi prije zore i setati gradom. Proci preko mosta i zamisliti da prelazim preko zivotnog, plavog Jadrana a ne zagadjenog i opasnog Maasa, nastaviti prema zapadu grada, dati si alibi da barem u jednom segmentu budem stari ja i budem sretan, sam. Naci neki tihi lokalni "bruin-cafe", piti kavu u miru, slusati radio i ne razumjeti sto se prica oko mene.
Nadjem se cesto u Delftskoj luci. Tu negdje u blizini, upravo sada jedna usnula kraljevna ceka svojeg kraljevica da je poljupcem probudi. Zamislim si da sam medju prijateljima s kojima se razumijem bez rijeci, nastavim dalje, zastanem ispred kuca za koje pomislim da bi u njima Maria bila sretna, zamislim si da bi je moja ceznja probudila i ucinila da upravo nju ugledam iza neke razmaknute zavjese.
Kad se grad probudi, vratim se kuci i mirno zaspem. U snovima je rijetko nalazim, valjda upravo stoga sto mi je inace stalno u mislima.
Post je objavljen 27.01.2008. u 16:52 sati.