Ne znam znate li vi za ovu pjesmu koja nosi naslov mome postu, ali nju slušam veoma često zadnjih dana. Prekrasna je… Teško mi je sve ovako izreći u nekoliko riječi, ne znam ni kako bih vam rekla kako se osjećam jer ne znam kako se osjećam…. Zbunjena sam. Zašto sve što učinim, svaka odluka koju donesem se pokaže pogrešnom?! Željela sam da bude sretan, i on i ona. Zar sam previše tražila? A izgleda da nitko nije sretan. Dobro, možda ona jest. Ali on… On je čudan… A ja? Ja sam Izgubljena…
Teško mi je pojmiti da je to stvarno učinio i ne znam je li to zbilja istina, ali ako jest imam osjećaj da ću poludjeti. Jer… Tako sam mnogo žrtvovala, tako sam mnogo lagala, mislila sam da to radim za njegovu i njezinu sreću, bez obzira na to kako se ja osjećam. Ali bila sam u krivu. Jer on… On nije svjestan svega. On ne shvaća kako je to… Ako se zbilja tako osjeća, ako zbilja tako misli, ako zbilja tako čini… Ja… Ja ću vrištati… Učinila bih mnogo gore, ali previše ga volim da bi to napravila.
***
Ne znam zašto se ovako osjećam. Prizivam sjećanja, trudim se zaboraviti, trudim se smijati, ali nisam znala da je ovako teško izvana se smijati, iznutra vriskom plakati. Ne shvaćaju da oni ljudi koji se najviše smiju, te najviše boli. I znam da je život težak i da nitko nije rekao da će biti lako, ali opet… Zašto se svaki moj korak čini pogrešan? Zar ne zaslužujem barem malo dobroga u onome što napravim? Zašto sve što učinim mora potonuti i nestati, utopiti se?! Jučer sam bila kod bake, u onoj istoj sobi gdje smo i mi prije bili, smijali se i kartali i sjećanja su se vratila. Bolna… I znala sam da više nikad neće biti isto kao i prije. Ali ta svijest da te nema, ja to još ne razumijem. Jer bio si tu, znam da si bio… A gdje si sad?
Valjda sve mora biti onako kako je sad. Valjda postoji nekakav razlog. Čudan… Ali zar zbilja ne zaslužujem tu ljubav?! Zar zbilja tako malo vrijedim?
Možda je kriva sudbina, ali u nju ne vjerujem. Vjerujem da naše odluke utječu na tijek našeg života. Ali kakve sam ja to odluke donijela da mi se ovo događa? Kakve su drugi doluke donijeli da se to moralo dogoditi?
Jučer sam bila vani, sjedila sam i šutjela, zamišljena, razmišljala sam… o ni sama ne znam čemu. Prišao mi je neki lik, sjeo do mene i upitao me šta mi je. Ja sam ga isprva gledala zbunjeno. Ništa, rekla sam, dobro sam. A on će meni da uopće ne izgledam dobro. A ja sam njega stala uvjeravati da sam dobro, i da sam samo bila zamišljena i da mi je bilo dosadno. A on mi kaže: Ja tebe ne poznajem, ali mislim da mi lažeš. Ne moraš meni reći što ti je, ali imaš prijatelje, reci njima.
Pokušala sam ga opet uvjeriti da sam dobro, iako ni sama nisam znala kako mi je. A on mi kaže: gledaj, ne moraš meni lagati. U stvari, ti lažeš samoj sebi.
Okrenuo se i otišao. Gledala sam za njim, ali nisam znala što učiniti… Jer ja… Ja ne znam kako sam. Ja sam zbunjena. Ja ne znam što da kažem… prijateljima. Jer oni su tako sretni i nasmiješeni, a meni je previše bolno ih zamarati mojim problemima. Ionako nisam sigurna da ih imam. Ne, dobro sam ja. Jer ima puno onih koji imaju veće probleme od mene. Njima treba pomoći. Željela bih da su drugi sretni, ako treba učinila bih što god žele, samo da su sretni. Previše mi je bolno da se zamaraju mnome i tako mnogo toga ostaje što bih htjela učiniti, ali jednostavno je premalo vremena. Nemam više vremena. Želje mi se ne ispunjavaju. Imala sam ih mnogo, neke su se izbrisale, neke ostaju. Ali jedna ostaje… Uvijek ostaje… Da su barem svi sretni, samo da su sretni… To je jedino o čemu mislim…
***
U zadnje vrijeme se i dosta živciram, uglavnom zbog rukometa. Slušam priče drugih ljudi o njihovim problemima. I neki mi se uopće ne čine problematično, čine mi se smiješni. Shvaćam da naši životi uopće nisu loši, kad bi barem i drugi bili upola tako sretni kao mi. Ponekad me spopadnu neke teške misli. Čujem kako se cura htjela ubiti zbog jednog dečka, a moja je frendica. Htjela sam ju udariti, pitati ju je li normalna. Zašto bi to učinila, život će ju tući, tući će ju mnogo gore nego sada. I zašto da ga uzme zbog nekog muškog… Nekad se toliko zatvorim u sebe i mislim, mislim i mislim… Nekad mi zbilja bude teško, a smijem se.. Razmišljam kako bi bilo da se i ja počnem rezati… Možda bi s krvi potekli problemi… Ali to mi se čini toliko smiješno… Jer s krvlju ne teku problemi. Krv u svom sastavu ne sadrži bol. Ona sadrži eritrocite, leukocite i te gluposti... A ja to znam jer tako kaže knjiga iz biologije, a nigdje se u njoj ne spominje bol koja teče s krvlju. Jer bol neće otići. Ostat će. Jednako jaka. Samo će uz nju ostati još i ožiljci. Smiješno mi je kako se ljudi brinu zbog nekih bezveznih gluposti… Uopće nije važno. Ne, nije. Jer jednom će te život udariti i ti ćeš ga moliti da sve bude kao prije. Onda, kad si mislio da imaš problema, a samo ti je bilo dosadno i htio si neku zabavu. Jer znam… Znam kako je to.
***
Živote, tebi govorim. Kako si mi danas? Jesi li umoran? Jesi li me napustio? Zašto si tako težak? Zašto me tako mučiš? Nema veze, ne smeta mi. Jer kad se pogledam u ogledalo znaš li što vidim? Vidim sebe, ružnu, jadnu, umornu, blijedu, osamljenu, vidim sebe. Što ti vidiš, živote? Reci mi! Ali vidim sebe, jaku. To sam ja. Nisam hrabra, nisam odlučna, nisam zabavna, nisam duhovita, nisam lijepa, ali ja sam. Jaka sam. I ne dam se. Jedno te molim, živote. Ništa drugo. Samo za jednu želju te preklinjem. Daj da oni drugi budu sretni. Daj im krila, anđele čuvare, daj im sreću. A meni, živote, uzmi sve ako hoćeš. Hoćeš me udariti, dat ću ti batinu, hoćeš me ozlijediti, dat ću ti nož, hoćeš mi uzeti osmjeh s lica, dat ću ti suze, hoćeš mi uzeti sreću, dat ću ti tugu, hoćeš me ubiti, dat ću ti sebe. Budi mi Avenija užasa!
Post je objavljen 27.01.2008. u 15:22 sati.