tuga, tjeskoba, hladni dlanovi među zgrčenim koljenima, neka banalna i beznačajna, usputna točka na zidu u koju satima nepomično buljim, osluškujući kratke i bolne jecaje svoje duše - to je najrječitiji opis trenutačnog stanja mog skršenog tijela, u času kad se sve ruši, lomi i prestaje postojati.
Ali znam i osjećam - ništa se ne zbiva mimo nekih pravila, bez određenog razloga ili tek tako. Svako zašto ima svoje zato! Koliko god mi to izgledalo čudno, ali taj mi je osjećaj dubokr apatije odjednom ipak nakratko otvorio oči i vratio me iz nekog glupog zanosa u kojem su se izmjenjivali užitak i sumnja, toplina i hladnoća. Jednostavno mi je dao snage da se suprotstavim samoj sebi........
bye...
Post je objavljen 27.01.2008. u 12:47 sati.