...svojim snovima. Pitam se hoću li se ikad više smijati. Otputovala sam daleko da mogu u miru sanjati. Mogu li podnijeti samoću i takvu tamu? Pokušavam vidjeti ono za što sam prije bila slijepa. I tako sjedim na mostu i palim cigaretu. A voda je tako primamljiva. Uskoro će izići sunce, a ja ću ga prva pozdraviti. Ovaj put ću širom otvoriti oči. Više ne propuštam ni sekunde svog života. Klošari u zabačenoj uličici mi se rugaju i nagovaraju me da skočim. Ovaj put ih ne slušam i čak se smijem u sebi. Ja sam negdje drugdje i sanjam, skupljam krhotine svog života. Svjesna sam da, nažalost, nisam više dijete i to me izjeda. Ne mogu nikome reći svoje želje, misli, tajne i ono što osjećam. Rodila sam se u krivom vremenu, krivom svemiru. Čekam Sudnji dan, napokon ću moći slaviti i plesati gola skrivena samo svojom kosom i zavesti prvog napaljenog i frustriranog svećenika s nabreklom onom stvari koji mi stane na put. Nema toga neba na kojem ja mogu završiti. Na čijim usnama će završiti moja zadnja kletva? Čije oči da iskopam kako bih ponovo progledala? Kada ću znati da je vrijeme da napustim svoje izmrcvareno tijelo? Toliko pitanja, a nikoga da mi pokuša odgovoriti. Ipak se ne brinem za sutra. Što bude, bit će, nije me briga što ljudi misle o meni. Ja vodim svoje ratove, a muškarci mi padaju pred noge, kao pokošene vlati trave. Ipak nisam samo sjena, samo beživotna lutka s lijepo nacrtanim trepavicama. Živim dan za danom i čekam onoga koji bi me barem malo ukrotio i natjerao da vrištim od užitka zbog onoga što mi radi kada smo sami i potpuno goli, od trenutka kada sunca nestane do onda kada se ponovno pojavi. On dolazi, osjećam ga. Zato i čekam na mostu, ali ovaj put ne mislim skočiti.
Post je objavljen 27.01.2008. u 15:15 sati.