trcala je sama mracnom sumom slijedeci ga....hvatajuci se za sve tragove...sve njegovo...vidjela mu je tek leda...bjezao je...od nje?
nije znala...uzvikivala je njegovo ime parajuci tisinu....ostajuci bez glasa preklinjala ga je da zastane...no on se nijednom nije okrenuo...ritam njegova trcanja svakom se njezinom rijeci ubrzavao....gledajuci tek u njegovu pozadinu jasno je u mraku sume,svijetloscu koja dolazi tek od mjeseceva sjaja mogla primjetiti kako mu se bijela kosulja natopila znojem i priljepila uz njegova atletski oblikovana leda...leda na kojima su mozda jos uvijek tragovi njezinih dodira...jasno je mogla cuti njegovo ubrzano disanje...no on kao da nije cuo njezino zazivanje...njezine jecaje ispunjene gorcinom,bjesom i zaljenjem...zaljenjem za necime sto joj upravo bijase oduzeto...necime sto joj je tako blizu no nemoze ga dotaknuti...zaljenjem za njim...tracala je....brzinom vecom no sto je bila svjesna da posjeduje,ipak njegova je brzina bila veca,uskoro je polako poceo nestajati u sjenama drveca,skiljila je nebi li ga vidjela,no njegov je lik postao tek mutna pojava a zatim nestao u mraku sume,nestao bez traga,kao da ga je tama progutala...no nastavila je trcati ne zeleci se pomiriti sa sudbinom...trcala je ni sama nezna koliko dugo...izgubila je pojam o vremenu...moze biti da se radilo o minutama,a mozda su u pitanju pak bili sati...trcala je sve dok joj u tijelu nije ponestao i poslijedni atom snage...tada se naglo srusila na pod....jecajuci i bolno uzvikujuci njegovo ime...znala je da je sve izgubljeno...da ga nikada vise nece vidjeti i cuti njegov glas,znala je da ju vise nikada nece pogledati onim predivnim,toplim plavim ocima dajuci joj do znanja da mu je sve...znala je da joj nikada vise nece cvrsto stisnzuti ruku u mraku sobe...da joj nikada vise nece strasno ljubiti vrat....i usne rukama joj pritom dodirujuci kosu...bolno uznemirujuce uspomene te bljeskovi sjecanja tjerali su suze da same klize...da pobjegnu iz svoje celije u kojoj su tako dugo bivale zakljucane....znala je da je gotovo...i da je za to sama kriva...oblivena znojem i teskim suzama otvorila je oci i vidjela da je kroz prozor da je svanulo...bacila je pogled na mobitel na kojem ju je docekala poruka"dobro jutro mojoj najljepsoj....pogledaj u nebo...sve te boje,sva ta svjezina...ni zora se nemoze mjeriti sa tvojom ljepotom...volim te ljubavi"...samo se nasmjesila te spokojno sklopila oci....
Post je objavljen 26.01.2008. u 23:34 sati.