...dušu, ali zgazio srce. Nema veze, slobodna sam. Ali nekako istrošena. Nije imao samo mene, bila sam samo jedna u nizu. I želim da umre zbog toga!!! Koliko jebenih noći nisam spavala, koliko sam samo dana sanjarila o njemu, željela sam mu, osim duše, dati i svoje tijelo! Ali srećom, nisam. I zato izlazim kao pobjednik iz tog mukotrpnog klinča. A on neka se jebe s ustajalim crkotinama, ništa drugo ni ne zaslužuje. A imala sam toliko planova s njim... Šetali bismo noću grobljem s bocom jeftine votke u jednoj, i cigaretom u drugoj ruci. Pričali bismo o tome kako smo sjebani, neshvaćeni i nesretni. Zatim bismo se dugo gledali u oči i uzbudili bi se kao nikad. Pala bih pred njegove noge polupijana i ljubila njegovu muškost. On bi mi rukama obuhvatio lice i ljubio suzne obraze. Legli bismo na hladan grob i počeli divljački skidati odjeću. Tada bi on oduzeo moju već oduzetu nevinost. Na onome grobu gdje će njegovo beživotno tijelo biti pokopano! Imao bi tako lijep sprovod... Pozvala bih samo one koji ga mrze, pretežno naivne cure koje je sjebao kao i mene, skinule bismo se do gola, prizvale kišu meteora i ludovale oko netom iskopane rake koju on ima nazivati svojim domom idućih stoljeća, sve dok se njegovo tijelo ne raspadne, a njegovi crvi nemaju što proždirati. Tada bih bila zadovoljena. Želim mu mučnu, dugu i bolnu smrt. Da se pita mene, zakopala bih ga živog, ili još bolje, uzidala bih ga u mračnu kulu koja seže sve do oblaka. Ali bit će dobro i ovako. Na svaku godišnjicu njegove smrti povest ću sve te nesretne djevojke na njegov grob, ponijet ćemo puno alkohola i vibrator koji mi je poklonio za rođendan i doživljavat ćemo orgazme nad njegovim vječnim počivalištem. On će znati da smo ondje, ali bit će preduboko zakopan i nemoćan, nepokretan. Sada ću zatvoriti oči, i ovaj put ne očekujem metak u leđa, jer Lucifer za mene više ne postoji.
Post je objavljen 26.01.2008. u 20:18 sati.