Sreća je izbijedila, osmjeh je nestao, svega sam se sjetila, ponos sam izgubila.. ne svojom krivnjom, ali opet, nisam znala da se tako prljavo igra.. želim li igrice? Naravno da ne, sve na čistac treba, bez kompliciranja, ionako je malo toga u životu više jednostavno.
Ali opet, s jedne strane nada, s druge joj se suprotstavlja oštra realnost. Sve se može gledati iz više kuteva – pa koji je pravi??
Riječi iskrene, teško iz njegovih usta izlaze, nešto se sprema, očito je.. više neznam što da osjećam, kako da se ponašam, kako da pokažem ono što stvarno je, kada to izreći ne mogu, kada mi ne da.
Zašto usta moraju biti zapečačena, zašto dvosmislene poruke ne mogu biti jasne, zašto se uvijek u sve to petljati moraju druge osobe? Kao strana tijela u nama, a pomoći nam prve nema.
Samo čekamo, otupljeni od svih prepreka, mozak ubrzano radi, samo kako bi ponizio drugoga. Zar smo na to spali? Zar ćemo se tako igrati? Jer ovo više nije igra.. ali još nije ni rat.. Ovo je.. totalno drugačije od onoga što očekuješ da ćeš postići.. umjesto da me vratiš na put na koji bi htio, u očima mi padaš, umjesto da se ponovo uzdigneš.
Dajem ti prilike, vučem ih na sve strane, krpam ih glupim isprikama i obrazloženjima, opravdanja za njih smišljam, samo zbog te nade koja je položena. Još se ona drži, ali neće predugo.
Ponovo smo krenuli smo.. ali s čim? Po meni smo krenuli s krajem.. stvari kreću nizbrdo, povratka nema.. tvoja je to odluka bila, sad se nosi s njom kako god znaš....
Post je objavljen 26.01.2008. u 16:58 sati.