Marketing
Bjelasnica (sjecanje)
Svakako treba procitati Vincijev post o izletu na Bjelasnicu i, tko nije bio tamo, osjetiti cari te planine, zazeljeti krenuti u njene visove. Onaj tko je vec lutao njenim prostranstvima obogatit ce se jos jednim iskustvom iz malo drukcijega, vincijevskog, ugla gledanja. U odgovoru na moj komentar Vinci izrazava nadu da cu ja ipak doci u prigodu opet se penjati Bjelasnicom, a kako ja neke stvari ipak pouzdano znam, medju njima i da me Bjelasnica vise nece vidjeti, pokusao sam prizvati u sjecanje neke detalje od tamo.
Odlucio sam pokusati opisati pocetna 24 sata (nas tridesetak iz Splita i Makarske) osmodnevnog bavljenja planinarskim aktivnostima na Bjelasnici, bez naznake datuma i imena, jer protek vremena je izblijedio sijecanja, nikakvih biljeski kod sebe nemam (i fotografije su tudjih izvora), a nepravdu pogresnim kazivanjem ne bih htio nanijeti nikome. U svakom slucaju to je bilo osamdesetih godina proslog stoljeca, nakon Zimskih olimpijskih igara u Sarajevu. Autobus nas je iskrcao ispod bjelasnickih skijaskih terena, a uspinjaca nije radila, ne zbog poodmaklog vremena, nego zbog orkanskog vjetra.
Upravitelji skijalista su se smilovali, nakon sto su nas vidjeli u tolikom broju, sa ogromnom kolicinom opreme i posebno kada su saznali koje su nam namjere. Ukljucili su na kratko vrijeme zicu, tek da do gornje postaje prebace nasu kompletnu prtljagu, a mi smo se bez naprtnjaca, laganih nogu uputili pjeske prema gore. Uspon nije pretstavljao nikakav problem, jer smo bili dobro fizicki pripremljeni, a pred samim vrhom nas je vjetar potiskivao u ledja tolikom silinom da smo se kretali bez ikakvog napora. Na vrhu, izmedju Opservatorija i zgrade zicare (u njoj je bio i start bjelasnickog spusta) trebala je posebna pozornost da nas vjetar ne otpuse po zaledjenom prostranstvu. Opremu smo nasli "uredno razbacanu" i okovanu ledom, te je odmah poceli rasporedjivati po nasim ruksacima. Meni je vodja akcije dodijelio na brigu i nosenje plasticnu kantu s 15 litara crnog vina. Na to je proradio i pobunio se moj principijelni mehanizam, jer ja za vrijeme planinarenja nisam pio alkohol, pa ga nisam htio ni nositi. Bio sam uporan i pristao preuzeti 20 kg tereta, samo da ne nosim vino. Proslo je vise od dvadeset godina od tada, a ja jos uvijek ne znam jesam li postupio pravilno i moram priznati da me s vremena na vrijeme progoni misao na taj detalj iz moga drustvenoga zivota, trazeci uvijek iznova preispitivanje savjesti.
Bilo kako bilo rasporedio sam svoju i zajednicku opremu po ruksaku koji je tezio dobrano preko 30 kg i bio spreman za pokret. Ta tezina i ne bi bila neki poseban problem da lavovski dio zajednicke opreme nije bio natovaren u akiju koju je trebalo cijelim putom vuci i gurati.
Onima koji su napredovali s akijom drzeci je za rukohvate pomagalo se vukuci za penjacka uzeta daleko od ispred. Ostali su se "odmarali" prteci duboki snijeg i odredjujuci pravac kretanja od jedne do druge bambusove trske s komadicima platna na vrhu koje je postavio kolega iz prethodnice koja je na Bjelolasicu stigla dan ranije. Kretanje je postajalo sve teze kako smo se udaljavali od vrsnog grebena, jer skije nisu drzale pod velikom tezinom i naporom od vucenja akije. Tama nas je ubrzo okruzila, a ni ponoc nije bila daleko kada smo mrtvi umorni usli u toplu drustvenu prostoriju Planinarskog doma "Stanari" gdje su nas preostali prijatelji iz prethodnice docekali toplim cajem i ukusnim obrokom.
..............
Brzo smo se razmilili po lezajevima i pozaspali u puhastim vrecama iz kojih su virili samo nosevi kako bi mogli disati, jer se temperatura u spavaonicama nije razlikovala mnogo od one vani. Probudili su nas prije svanuca, jer je plan bio da u Pazaricu uhvatimo prvi radnicki autobus (valjda je bio petak ili radna subota) za Sarajevo. Nakon obilnog dorucka izasli smo na -27 stupnjeva C i zapoceli jurnjavu niz brdo. Netko ravno, netko zaobilazno, ovisno skijaskom umijecu svak je sebi birao stazu. Daleko iza onih najbrzih, ali dobrano ispred onih koji su na velikim strminama tovarili skije na rame stigao sam do makadamske ceste gdje smo se trebali okupiti i nastaviti jos nekoliko kilometara kliznim korakom po zaledjenoj cesti do autobusne stanice za Sarajevo. U autobusu su nas gledali kao da smo s druge planete, a mi smo brzo trazili presjed do bjelasnickih skijaskih terena. Jucerasnji vjetar je bio potpuno prestao, zice su vec radile i mi smo proveli jedan prekrasan skijaski dan. "Posljednja zica" nas je ostavila kod Opservatorija odakle nam, onako s laganim ruksacima, nije bio nikakakv problem stici do "Stanara".
Preostalih sedam dana provedosmo u okolici doma ne vidjevsi zivog stvora do nas iz doma i poneke ptice sto nadleti.
Post je objavljen 26.01.2008. u 13:19 sati.