tamo gdje je sve po mom
Ništa nisam jučer napravila posebnog osim što sam se izolirala u svoju kuću.
Nisam prihvaćala pozive ni izlaske.
Niti sam ja zvala nikog od onih za koje sam možda pretpostavljala da bih se bolje osjećala ako bi bila s njima.
Već sam to znala raditi. "Gušiti" moje osjećaje, izlaskom s drugim ljudima, ali znam da to nije nikada pomagalo.
To je samo kratkoročna pomoć.
Uz pauze, plakala sam.
Plakala sam jer mi se plakalo.
Nekako si mislim da sam po prvi puta u životu, plakala radi sebe :),
a ne zato jer mi je netko nešto rekao, nije rekao, pružio, nije pružio...
Bile su to čiste suze.
I tako sam se negdje , pred kraj dana, počela osjećati - čisto.
Jutros, sam se ustala odmorna.
Pjevam.
Oči su mi drugačije.
Glas mi je drugačiji.
Ja sam drugačija, a opet ista.
Cjelovita.