Marketing
rose u moru plamena (146. nastavak)
(prethodni nastavak)
Morpheus je sjedio leđima oslonjen o suho deblo mrtvog drveta, glatko i bijelo poput nekog skeleta. Rose je snivala u njegovu krilu. Oko njih se sivio vječni suton Hada. Tu nije bilo ni dana ni noći, ni jutra ni večeri, samo vječna polutama i duboka tišina. Nad pustim krajolikom uzdizao se niski crni svod bez oblaka.
U Hadu je sve bilo mrtvo, ni jednog pokreta, ni jednog zvuka. Sivkasti pijesak popunjavao je prostore među niskim sivim stijenama koje su okruživale mrtvo jezerce iz kojeg je Rose izronila. Dubokoj crnoj vodi nije se naziralo dno. Gole grane mrtvog drveta o koje se Morpheus oslanjao, kvrgave i zgrčene poput prstiju nekog očajnika, sablasno su se nadvijale nad Bogom Snova i usnulom Rose.
Dok je Rose proživljavala svoj drugi život koji joj je podarila ćudljiva Fortuna, za Morpheusa je prošlo tek nekoliko trenutaka. Bili su to mučni trenutci jer Morpheus je vjerovao da je Rose mrtva. Poželio je i on umrijeti. No Morpheus je bio besmrtnik, Bog Snova koji niti zaspati ne može, a kamoli umrijeti.
Pred njim je bila vječnost, vječnost u Zemlji sjena, vječnost bez Rose. Znao je da mu se Thanatos neće smilovati. U očaju, povjerovao je kako je Thanatos konačno pobijedio, dočepao se Rose, skršio sve nade u spasenje i iskupljenje.
A tada, prije nekoliko sati, u trenutku Morpheusova najcrnjeg očaja, Roseini su kapci zadrhtali, zakašljala je hvatajući dah poput zlatne ribice izbačene na obalu, probudila se iz sna koji je nalikovao smrti.
Ipak sam u svojoj dugoj vječnosti, barem jednom, možda i nesvjesno, učinio neko dobro, pa me sad Fortuna nagrađuje, pomislio je Morpheus, zaklinjući se Boginji Sreće na vječnu zahvalnost.
Sada je sjedio, držeći zaspalu Rose u naručju, bdijući nad njezinim snom, sretan i ispunjen unatoč mrtvoj pustoši koja ih je okruživala.
Rose je spavala dugo, snom bez snova. Budeći se, ispod još uvijek spuštenih kapaka ugledala je Morpheusove pružene ruke. Tu na pragu između jave i sna prsti su im se dodirnuli a zatim se isprepleli u čvrsti stisak. Roseini meki dlanovi izgubili su se u Morpheusovim velikim šakama. Ruke su joj bile ledene, a Morpheusove tako tople. Grčevito je priljubila svoje dlanove uz Morpheusove, duboko udahnuvši. Osjetila je kako njegovi dlanovi zrače toplinom. Topli joj se val počeo uzdizati podlakticama, nadlakticama, obuhvatio joj je ramena, ispunio grudi, popeo se duž vrata u obraze, zapekao je u očnim jabučicama.
Otvorila je oči i susrela Morpheusov pogled. Njegove su tamnomodre oči zaiskrile od sreće. Gledali su se dugo, bez riječi. Roseina odluka konačno je sazrijela tijekom dugog sna. Morphus je to shvatio, problijedio je, usne su mu zadrhtale.
Još si tako slaba, Rose, rekao je Morpheus.
Pričekajmo dok se malo oporaviš.
Ne, Morpheuse, nema više odlaganja. Moraš mi pokazati sve, moram saznati sve. Moraš mi otkriti sve, do kraja. Sada sam sposobna sve podnijeti.
Ne učinimo li to sada, kasnije više nećemo imati snage. Thanatos će nas sustići, osjećam kako nam se približava, vidim kako se njegova crna sjena nad nas nadvija.
Zadnji je čas, Morpheuse … ne časimo više ni časa.
Morpehus se još kolebao, na licu mu se ocrtavala teška unutarnja borba. Tada šakama čvršće obuhvatio Roseine ruke. Ona je je duboko udahnula i sklopila oči. Iza njezinih spuštenih kapaka isprva je vladala tama, a zatim je Rose ugledala more plamena. Strašan je oganj dugo plamtio a tada je iz mora plamenih jezika počeo izranjati prvi prizor:
Ruka u crnoj rukavici udarala je zvekirom po nekim starim prljavim vratima …
Copyright © 2008. by rusalka- zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.
(nastavak slijedi)
photo by flickr
P.S.
I noćas novi/stari nastavak priče:
Rose i Morpheus
Post je objavljen 28.01.2008. u 23:59 sati.