Čemu ovakav naslov Sovice, pitate se.
Ma eto, došlo mi je tako, odjednom, ma proći će me.
ILI NE!
Dosta mi je šugave škole i šugavog učenja i šugavih nacionalnih i šugave državne mature i šugavog izbora faksa.
DOSTA!
Čemu se ja toliko trudim? Čemu? Čemu, kad sam shvatila da od tog svega nebu niš. Sama sebi zagorčavam život.
I otkad je počelo 2.polugodište ja se mučim pitanjem koji ću faks upisat. I mučim i mučim, i što više razmišljam, manje znam.
I ipak neću na glupi arhitektonski faks, kad ću si shebat zdravlje i živce i slobodno vrijeme s tim faksom i tim poslom kasnije.
Još mi dobro stara i kaže, odi u prosvjetu, za profesora.
Dobro, TAK luda nisam, al ono, odgajateljica u vrtiću mi se čini ok zanimanje, il učitelj od 1. do 4. osnovne.
Nemoram se mučit, ni posao nije nešto posebno stresan, sve se radi laganini, bez raznoraznih rokova kojimi vise nad glavom, plaća je solidna i redovita, a moje psihičko i fizičko zdravlje neugroženo.
"Dakle, ti me želiš intervjuirati?": upita Bog.
"Ako imaš vremena":rekoh.
Bog se nasmješi:
"Moje vrijeme je vječnost"
"Koje ti je pitanje na umu?"
"Što te najviše iznenađuje o ljudskom rodu?…"
Bog odgovori…
"To što im djetinjstvo ide na živce,
to što se žure odrasti, a onda
stalno žale što opet nisu djeca."
"To što gube zdravlje da bi zaradili novac,
a onda gube novac da vrate zdravlje."
"To što su zabrinuti za budućnost,
da zaboravljaju sadašnjost,
tako da žive niti u sadašnjosti niti u budućnosti".
"To što žive kao da nikad neće umrijeti,
i umiru kao da nikad nisu živjeli."
Bog me primi za ruku
i nismo razgovarali neko vrijeme,
onda upitah…
"Kao roditelj, koje životne lekcije
bi ti naučio svoje dijete?"
Bog sa smješkom uzvrati
"To da ne mogu nikog natjerati da ih voli."
"Ono što mogu je da si dopuste da budu voljeni".
"Da nauče da nije dobro
da uspoređuju sebe s drugima".
" Da nauče da bogat nije onaj koji ima najviše,
nego onaj koji treba najmanje".
"Da nauče da je potrebno samo par sekundi
da se napravi duboka rana osobi koju volimo,
a da su potrebne godine da ju se zalijeći."
"Da nauče opraštati".
"Da nauče da ima osoba koje ih jako vole,
ali jednostvno ne znaju kako da iskažu svoje osjećaje".
"Da nauče da dva čovjeka
mogu gledati istu stvar,
ali vidjeti različito".
"Da nauče da nije uvijek dovoljno
da im drugi oproste,
nego da oni moraju oprostiti sami sebi."
"I da nauče da sam ja uvijek ovdje".
To sam našla na nekom blogu nekidan, i ovaj boldani dio me se jako dojmio. To je tako totalno, od početka do kraja, ama baš svako slovce istinito.
Ajmo redom:
"To što im djetinjstvo ide na živce,
to što se žure odrasti, a onda
stalno žale što opet nisu djeca."
Ono o djetinjstvu, ma to već svi, koji me malo bolje poznaju i provode vrijeme sa mnom, znaju moj stav o tome. Znaju da svoj 17. ročkas nisam iščekivala s tolikim veseljem kao i prijašnje. To ustvari nema veze s godinama, jer jedan dečko mi je rekao, kad smo pričali o tome, "bit ću mlad dok ću se osjećati mladim", što je naravno istina, al mene muči ono što svijet od nas očekuje s tim i tim brojem godina. Jer odrastanjem se povećava i odgovornost. A svi si moramo ostaviti prostora i vremena da se uz ispunjavanje svih obaveza stignemo osjećati mladima.
"To što gube zdravlje da bi zaradili novac,
a onda gube novac da vrate zdravlje."
A ne nije istina. A ja ne želim tako. Dosad sam se uvijek zamišljala na nekom fensi šmensi faksu kao što je arhitektonski ili pmf ili tak neš, ono, elita, al kad pogledaš, prvo se ubijaš prije faksa, ubijaš se zato da bi dobio priliku ubijat se još 6-7 god na faksu, i onda misliš da ćeš imat superplaćen posao a niš ne buš morao raditi. E pa zaheb. Ak imaš tak dobru plaću, vjerojatno ćeš se morat i dalje nastaviti ubijati za nju, kriviti kičmu i gubiti oči, popodneva, večeri i vikende za te pare. Jer na što si višoj poziciji u nekom poslu, teže ti je jer imaš više toga ispod sebe za kontrolirati. I onda si tak cijeli život u knjigama i papirima i brojevima i nikad nemaš vremena za sebe, za uživanje, za odmor. Što je najgore, postaneš radoholičar i jednostavno NE želiš odmor, jer bi se počeo ponašati ko epileptičar da si uzmeš tjedan dana slobodnog, a u uredu stoji pun stol papira koji samo čeka da ga neko presloži po ko zna koji jubilarni put.
"To što su zabrinuti za budućnost,
da zaboravljaju sadašnjost,
tako da žive niti u sadašnjosti niti u budućnosti".
Da, dosad sam mislila da ću nešto postići u životu učenjem i učenjem. Ako nađem dobro plaćeni posao, sve će biti ok. E pa neće. Postoje neke stvari u životu bez kojih je dobar posao...hm....znate kako kažu... "ona stvar" od ovce. I tako ljudi rade neke stvari za koje smatraju da će im jednog dana donijeti sreću, a da zaborave na trenutke koji upravo prolaze. Ne kažem da treba živjeti ko da ćeš sutra umrijeti(ali i to ponekad dobro dođe), i ne graditi nikakve temelje za budućnost, samo, to ne trebaju biti temelji za, doslovno mislim NEBO-DERE, jer i MALO je dovoljno za sreću.
"To što žive kao da nikad neće umrijeti,
i umiru kao da nikad nisu živjeli."
Pa, na kraju svi shvate što su radili krivo. Nažalost, mnogi to shvate tek prije smrti, kad imaju taman toliko vremena da pošteno požale zbog svega što su mogli, a nisu, jer u to vrijeme mislili su da ima važnijih stvari, zarađivanje novca npr. Zar bi mi bio užitak da me u starim danima u krevetu grije i grli moj debeli novčanik, ili...?
ZAKLJUČAK:
Pare nisu sreća, bez para se ne može, a u životu se radit nešto treba. Ali ne vrijedi prodati dušu poslu.
OSTANITE DJECAAaaAaAaaa, LJUUUuuuUUuuuDI!!!!!
Post je objavljen 25.01.2008. u 23:56 sati.