15: Prihvaćanje
Ponovo sam stajao ovdje. Bio sam ovdje, na tom istom mjestu na koje sam svraćao svaki dan, bez iznimke. Oči su mi ponovo bile uprte blizu tla, u crnu mramornu ploču, iščitavajući urezani epitaf ponovno i ponovno…
Epitaf koji mi je dodatno otežao svaki sivi, tmurni dan.
Adelle Summers 14.2. 1968. – 1.1.2008.
William Summers 25.6. 1967. – 1.1.2008.
Neka u vječnoj tami sune iskra koja će se zapaliti u moćan plamen.
Počivajte u miru
Iako se činilo nevjerojatnim, vrijeme je prolazilo. Siječanj je upravo umirao…
Ali ja nisam mogao ne razmišljati o toj noći. Prisjetio bih se je svaki put kad bih došao na ovo mjesto – svaki dan. Noć koja je u nekoliko trenutaka izbrisala moju obitelj i ostavila – mene.
Moja majka i moj otac. Oboje ispod tog zlokobnog, crnog mramora. Iako nas je dijelio samo on i nešto zemlje, nikad nismo bili udaljeniji. Nikad se prije nisam osjetio tako sam, tako bespomoćan i ranjiv. Nikad prije.
Njihov je odlazak zauvijek otrgnuo veliki dio mene. Ovaj put ga nisam mogao vratiti. Bio je zauvijek odvojen od mene i strašno me boljelo.
Bol me ponekad budila u noći, ostavljajući me tako samog, lica okupanog suzama koje nisam mogao zaustaviti.
Dugo bih očajno ridao pod okriljem mraka, bez cilja, bez smisla, ali nisam mogao zaustaviti bujicu slane vode koja se neprestano izlijevala iz mojih očiju. Metafora koja leži u suzama postala je beznačajna za mene – pod okriljem noći.
Danju bih bio miran, ali umrtvljen. Nisam govorio, nisam jeo…
Više nisam bio živ.
Toliko mi je bilo jasno.
Obraz mi je poškakljala još jedna izgubljena, apsurdna suza. Otro sam je hladnim dlanom i okrenuo se.
Krupne baršunaste pahulje snijega su me oplakivale cijelim putem do kuće. Sunce –iako skriveno iza debelih nanosa sedefastih oblaka – je zalazilo.
U kući mi je bilo jednako teško. Još je sve imalo njihov miris, još je sve bilo prepuno uspomena koje su mi razdirale dušu. Jedina prostorija u kojoj sam se dugo zadržavao bila je moja soba. Ponovo sam legao u topli krevet i pokrio se preko glave, kako bih si osigurao potpuni mrak.
Bilo mi je teško isprazniti glavu, ali uvijek bih nekako zaspao.
Svake sam se večeri bojao sklopiti oči…bojao sam se onoga što ću vidjeti iza vjeđa. Tako i danas.
Tijelo mi je potresao snažan drhtaj, a onda sam sklopio oči.
Bio sam ispred Sainte Chapelle. Mlazovi svijetlosti su plesali oko mene, uvijek me izbjegavajući. U blizini je bila majka. Borila se s Bellatrix. Obje su izgledale vrlo lijepo, ali opasno. Približio sam se i pomogao majci. Oborio sam Bellatrix s nogu a majka mi se obratila:
„Luke, volim te, nevjerojatno te volim i jako se ponosim tobom.“
Oko nas su sijevale munje, letjeli komadići fasade, asfalta, stakla, razlijegalo se režanje…
„I ja tebe, mama.“ Dahnuo sam.
„ Nikad to nemoj zaboraviti, jasno? Obećaj mi!“
Onda mi je pred očima bljesnulo zeleno svijetlo i širom sam otvorio oči. Uspravio sam se u krevetu. Bila je noć. Uvijek bi bila noć.
Kao da je netko naglo odmaknuo teški zastor, istog su me trena savladale emocije i kroz moj se očaj prolomila gorka tuga. Razdirala me, gotovo sam se grčio. Stao sam soptati, uzdisati.
Nisam više mogao ovako. Već gotovo trideset noći plačem, venem ovdje. Bilo je čudo što sam još imao što za isplakati. Svima bi dosad oči presušile, mislio sam.
Prikupio sam snage i našao sam se na nogama.
Počeo sam teturati kroz slijepu tamu – prema izlazu, prema spasu iz ovog strašnog mraka.
Prije no što sam shvatio gdje sam i što sam, našao sam se na bračnom krevetu svojih roditelja.
Sklonio sam kosu s lica i počeo kopati po ladicama. Iz mnoštva papira i knjiga sam izvukao veliki foto album presvučen umjetnom crvenom kožom.
Bio je ispunjen fotografijama. Sve su krasile samo tri lica. Mamino, tatino i moje. Bile su tu još i crno bijele slike s vjenčanja, neke gdje sam ja još bio beba...bili smo tako sretni, bezbrižni…
Začudo, ove nedvojbeno odurno sentimentalne fotografije nisu me još više utukle; naprotiv – uhvatio sam se kao se smiješim. Usne su mi se istegnule u izvijeni smiješak.
„Obećajem, mama.“ Šapnuo sam.
Sklopio sam album, privio ga uza se i legao sam na sredinu kreveta, kao da su moji roditelji tu, kraj mene, kao da zajedno ležimo. Osmijeh na mojem licu nije jenjavao pa sam sada odlučno sklopio vjeđe i utonuo u dubok san.
Probudio me blijedi, sedefasti sjaj izvana. Zijevnuo sam i protrljao oči. Album je ležao kraj mene. Zaboravio sam ugasiti svijetlo, ali to nije bilo važno. Probudio sam se odmoran i smiren. Nisam bio sretan – daleko do toga, ali nisam se gušio u očaju. Više me nisu progonile strašne uspomene na onu noć i učinilo mi se – možda zaista silazim s uma, ali zaista mi se učinilo – da sam prihvatio smrt svojih roditelja i da sam zbilja odlučio krenuti dalje.
Bili su odlični roditelji. Bio sam blagoslovljen jer sam ih imao. Žao mi je što je posljednji zagrljaj s mamom bio pun brige, straha, nevjerojatno mi je žao što ih nema, ali znao sam da ćemo se jednom, ma koliko vremena prošlo, opet vidjeti.
Ustao sam i krenuo ususret životu.
Vrijeme je i dalje prolazilo, ja sam progovorio i počeo nešto jesti, iako sam i dalje bio shrvan i povučen.
Zidove svoje sobe sam obojio crveno, zbog sasušene mrlje krvi iznad uzglavlja mojeg kreveta. Napokon sam se vraćao.
Odlučio sam se otvoriti i drugim…bićima.
Jednog sam jutra jednostavno navukao kaput i zaputio se prema kući Craneovih. U meni je zatitrao neki osjećaj. Možda, samo možda tračak sreće, ali nisam se usuđivao povjerovati u to. Već dugo nisam osjetio sreću i bila mi je vrlo strana.
Oporavak će mi biti težak, ali dokazao sam sam sebi da sam u stanju preživjeti. Da sam u stanju izvući se iz očaja.
Suddenly I know I'm not sleeping, hello, I'm still here, all that's left of yesterday…
Ja sam bio to što je preostalo od jučer…i morao sam nastaviti.
Post je objavljen 25.01.2008. u 22:18 sati.