SPOLNI ODGOJ - MORALNI ASPEKTI (2. dio)
KRŠĆANSKI NAUK O SPOLNOSTI. MORALNE OZNAKE ADOLESCENTA
Prva kvaliteta koja se traži jest željeti sebi dobro, istinski voljeti sebe. Zapravo je malo ljudi koji istinski vole sebe. Narcist je mladić koji je zaljubljen u sebe. Međutim, prava istina o njemu je da on zapravo ne voli sebe. To je paradoks. Narcist ne voli sebe. On je zaljubljen u čahuru kojom je sakrio svoju nemoć. Narcist u biti mrzi sebe. U jezgri svoje osobnosti on trpi od osjećaja manje vrijednosti. On je jadan jer je zaljubljen u iluziju, u nerealnu sliku o sebi.
Prema tome, mladima treba pomoći da sebe dobro upoznaju, da se prihvate i zavole onako kako ih Bog sam voli. A tko sebe voli, taj sebe disciplinira kako bi mogao ostvariti neslućene potencijale skrivene u vlastitoj osobnosti. Tko sebe ne voli, taj sebi svašta dopusti. Tko krene širokim i udobnim putem, taj sebe odvede u propast.
Kad se spolni užitak idolizira, on se tada demonizira. A demon laže i ubija.
Nadalje, druga oznaka potrebna mladima za uspješno usvajanje moralnog modela ponašanja na području spolnosti jest intelektualna i afektivna zrelost. Svojom inteligencijom mladi bi morali shvatiti da im se želi dobro kad se od njih traži da žive moralno i čisto svoju spolnost. Osim intelektualne, potrebno je da mladi imaju određeni stupanj i emocionalne inteligencije. Oni bi morali steći ispravan stav prema emocijama, a to znači da nauče ne potiskivati emocije, niti ih nekontrolirano izražavati, nego se suočavati s njima, prepoznavati ih i nastojati ih izraziti s kontrolom.
Da bi se moglo pozitivno djelovati na mlade, potrebno je da oni sami imaju ispravnu i pozitivnu životnu filozofiju. Za općeljudski, psihološki, a napose moralni i duhovni napredak prijeko je potrebno da mlada osoba pravilno misli i bude otvorena za svijet vrijednosti i krjeposti. Sv. Pavao u Poslanici Rimljanima kaže: "Braćo, preobrazujte se obnavljanjem svoje pameti da mognete razabirati što je volja Božja" (Rim 12,1).
Svaka naša promjena, svako usvajanje moralnih vrednota počinje najprije u našim glavama, bolje rečeno u našem razumu. Zato je silno važno učiti mlade da ispravno razmišljaju, da usvoje zdravu životnu filozofiju koja ne bježi od žrtve i križa. Psihološki zdrava osoba bježi od iluzije, a neurotik bježi od žrtve i križa. Što je osoba zrelija i stabilnija, ona lakše shvaća da nema istinske sreće i napretka bez odricanja. Što je osoba psihički labilnija i nesigurnija u sebe, ona se boji žrtve i odricanja, ona je rob užitka.
Vrlo važna oznaka odnosno kvaliteta koju je potrebno da mladi imaju kako bi se moglo na njih pozitivno djelovati jest spremnost da se prihvati i živi istina. Istinu, međutim, nije lako prihvatiti jer ona najprije zaboli, jer otkriva rane, pokazuje ono što jest, a sve to čini zato da izliječi. Ono što nas boli to nas i liječi. Istina koja nas zaboli ima moć da nas i ozdravi. Samo treba imati veliku dozu poniznosti da se prihvati istina i da se izdrži bol koju nam zadaje kad nam počne skidati maske i razne oklope kojima smo skrivali svoje pravo stanje pred Bogom i ljudima.
Naučiti mlade da žive u istini najbolji je način da usvoje moralno ponašanje na svim područjima, pa tako i na spolnom.
ISKUSTVA ZALJUBLJENOSTI I PATNJE
Vrijeme adolescencije je vrijeme dozrijevanja čitave osobe, napose na području afektivnosti i seksualnosti. Spolna uzdržljivost u tome razdoblju života mladih ljudi pomaže njihovu cjelokupnom dozrijevanju. Razdoblje adolescencije je vrijeme stvaranja dubokih afektivnih veza i zaljubljivanja. Ta su iskustva dvostruke naravi: s jedne strane bude se najplemenitiji osjećaji ljubavi i prihvaćanja, a s druge strane upravo u tome razdoblju doživljava se i more patnje upravo zbog iskustva zaljubljenosti. Zašto je to tako? Ljubav i patnja idu zajedno. To je lijepo izraženo u mnogim ljubavnim pjesmama. Razlozi za to su višestruki.
Prvi izvor patnje: čežnja za apsolutnom ljubavlju. Bog je stvorio čovjeka iz ljubavi i spasio ga je po ljubavi Kristovoj. Duh Sveti ulijeva ljubav Božju u naša srca. Čovjek se vraća Bogu po ljubavi. Bit ćemo suđeni na Sudnjem danu po ljubavi. Čovjek je najviše gladan ljubavi. Na ovome svijetu čovjek susreće razne ljubavi, ali duboko u svom srcu osjeća i doživljava da ga ništa ne može u potpunosti zadovoljiti. Prema tome, kad se osoba zaljubi, otvore se bezdani njezine duše, ona osjeti ljepotu ljubavi i poželi odmah dohvatiti svu ljubav, odnosno poželi imati vječnu, neprolaznu ljubav.
Međutim, duši odmah postane jasno da to ne može dobiti od osobe u koju se zaljubila i koju iskreno voli. I to je glavni izvor patnje i duševnih boli u ljubavi. Otvorena je rana koju samo Božja ljubav može zacijeliti svojom ljubavi. Međutim, osoba toga nije uvijek svjesna pa zadovoljenje traži od osobe u koju se zaljubi. Budući da to od nje ne može dobiti, osjeti se neshvaćenom i zato pati. Rješenje je u tome da osoba shvati da će glad za vječnom apsolutnom ljubavi biti zadovoljena tek od Boga, i to u vječnosti. To bi osobu trebalo potaknuti da više vjeruje Bogu, da ga više ljubi i da bude realnija u svojim očekivanjima od osobe u koju se zaljubila.
Drugi izvor patnje: kršenje Božjih zapovijedi. Na početku, tj. u nastajanju svaka je ljubav čista. U zaljubljenosti ljubav se doživljava kao vječna i ona takva i jest dok je čista i u skladu s Božjom voljom. Nažalost, vrlo brzo se sve više umiješa tjelesna požuda, sebični interesi, želja za sjetilnim užitkom, želja za spolnim odnosima. A kad se prekrši volja Božja i norme koje je Bog dao da se sačuva ljubav, onda se iz te ljubavi povuče božanski element ljubavi.
A budući da je afektivna ljubav po svojoj naravi mješavina ljubavi i mržnje, kad se iz te ljubavi povuče božanski element, onda se u toj ljubavi aktivira skrivena mržnja i onda se ostvari ono što kaže ona pjesma: "Od mora ljubavi ostade samo sol." Ta skrivena mržnja ubija ljubav i osobe počnu patiti i optuživati jedna drugu za nestanak ljubavi. Bog je dao svoje norme i moralne principe da štite božansku ljubav koja je jedina kadra sačuvati ljudsku ljubav od propasti.
Treći izvor patnje: aktiviranje potisnutih bolnih emocija. Patnja u ljubavi, posebno u razdoblju zaljubljenosti dolazi također od aktiviranja potisnutih bolnih emocija iz najranijeg djetinjstva. Većina djece je doživljavala razne strahove od napuštenosti, bila su zanemarena ili čak maltretirana u svome djetinjstvu. Te bolne emocije morale su biti potisnute da dijete može preživjeti i normalno se razvijati. Međutim, kasnije kroz život, kad se počnu događati dublji zahvati u ljudskoj duši, npr. kad se osoba zaljubi, onda se pokrene ocean emocija u njezinoj duši. A to znači da se tada aktiviraju sve potisnute bolne emocije i strahovi od napuštenosti, potisnuta agresivnost, mržnja i sve druge pozitivne, ali i negativne i bolne emocije. To osoba onda doživljava kao veliku patnju i često ne zna kako s time izići na kraj.
Osim toga, u razdoblju zaljubljenosti, a i kod prave ljubavi, osoba se ponaša spontano, odnosno osjeti u sebi slobodu da smije biti ono što jest, jer je povjerovala da je ljubljena osoba voli i prihvaća takvu kakva jest. Zato je to razdoblje tepanja i maženja. Aktivira se u nama zaboravljeno dijete koje se želi maziti, koje voli tepanje, koje voli pokazati i svoju infantilnost. Međutim, upravo ta činjenica često zagorča život onima koji se vole ili su zaljubljeni. Naime, u časovima kad osoba osjeti da smije biti ono što jest, ona nesvjesno izrazi sebe, svoje nesvjesne potrebe i strahove. Najčešće se u razdoblju zaljubljenosti na infantilni način aktivira ljubomora koja mnogim zaljubljenicima zagorča život, a nerijetko i uništi najljepše osjećaje zaljubljenih srdaca.
Na kraju recimo još i to da se burne emocije aktivirane u razdoblju zaljubljenosti kod normalnih osoba najčešće same od sebe smire. Važno je ustrajati u vrijeme tjeskobe i ne činiti gluposti kad je teško dok se emocije ne smire. Dakle, ako nečija zaljubljenost nije nakon određenog vremena (obično oko šest mjeseci) prerasla u autentičnu ljubav ili jednostavno nestala, onda se osoba treba ozbiljno zapitati što se to događa s njom!
(završetak slijedi)
Post je objavljen 25.01.2008. u 09:08 sati.