Često mi se tvoj lik pojavljuje u snu. To anđeosko lice koje i nakon toliko vremena ne mogu izbrisati iz glave, iz srca u kojem si ostao urezan zauvijek. Osjećam te pod kožom, kao da mi umjesto tople krvi ti tečeš kroz vene, kao da nikad nećeš nestati!
Uvijek se iznova pojavljuješ u mom snu na trenutke koji traju poput vječnosti, jer u snovima si tako savršen, naša ljubav je savršena...želim da to traje zauvijek.
Nekoliko trenutaka me preplavljuje osjećaj da sam tako zaštićena, voljena. Međutim,. ubrzo shvatim da sam u stvarnosti naivna djevojka koju si lagao
Pitam se, kako neko može povrijediti osobu za koju je uvijek govorio da je voli i pričao sve priče u koje sam povjerovala, a bile su samo reci koje ti nisu i neće značiti bas ništa. Vjerovala sam ti, jer sam bila zaljubljena, a ljubav je uvijek slijepa.
Ti si to vesto iskoristio. I sada se plašim pomisli da me je izdala osoba koju sam voljela najviše od svega, kojoj sam se divila, a tako si me razočarao.
U tvoj život je došla ona koja ti možda znaci sve, ali to nije važno. Za tebe sam bila samo broj...jedna djevojka koja te iskreno i ludo voljela. Al tako je to uvijek bilo u životu. Zaljubljeni su uvijek patili, bili ostavljeni, prevareni!
Zašto te ne mogu jednostavno zaboraviti? Ne znam, ne mogu se boriti protiv sebe, svog srca, previše sam slaba. Znam da ovu prazninu koju osjećam, koja me svaki put skrši, polomi sve u meni možeš samo ti ukloniti.
Dragi moji mama i tata!
Nemojte se ljutiti sto sam ovo učinila i nemojte plakati...ovo je bio moj izbor, a vi niste ništa krivi. Znam da bi mi sada rekli da razgovaram s vama, no da sam ja to mogla, ne bi bilo ovako kako je, zato samo pročitajte pismo.
Ja sam napravila ono sto mi je um naložio, a srce htjelo jer trpjeti vise nije moglo svu onu bol koju su mi zadavali ljudi, ako ih mogu uopće tako nazvati, svojim riječima i djelima...
Dok nisam izasla van iz svoje čahure mislila sam kako je svijet jedno predivno mjesto i jedva sam čekala da i ja uđem u njega, zauzmem se za sve te ljude koji čine nas svijet.
No onda kada sam izašla u svijet, vidjela sam što se zapravo događa vani...ljudi nisu imali nijednu lijepu riječ za druge ljude, tražili su samo kako nekome napakostiti i uvrijediti ga...nebom nije letjela sreća, kako sam očekivala, nego je nebo bilo prekriveno tamnim oblacima mržnje, neljubaznosti, svađe....
Umjesto prekrasnih ptičica koje bi letjela nebom i razveseljavale me svojim prekrasnim pjevom, čula sam samo teške rijeci. Svaki me dan srce sve vise i vise boljelo, svaki dan sam imala u srcu zabodenih sve vise i vise oštrih mačeva koji su razrezali moje srce na tisuću komadića, a ja bez srca vise nisam mogla živjeti!
Ljudi nisu vise ljudi, sada su zvijeri, opasne zvijeri...i vise se moramo čuvati njih nego pravih zvijeri...
I znam da mi je BOG s razlogom dao ovo tijelo, Bog je imao plan za mene, ali duh u meni je postao nemiran, ovo tijelo mu je postalo tijesno i vise ga nije moglo trpjeti, bas kao ni ja, jer mu se mnogo ružnih stvari događalo bas zbog tog tijela...
Duh je poželio izaći...pobjeći...nestati....ispariti...uživati....živjeti....biti slobodan...
Kao i ja....pomogla sam nam oboma.
Vi ste, dragi moji, ljudi...znam da jeste, da ste ljudi bas kao i ja....jer sam svaku ružnu riječ, svako ružno djelo, svaki ružni postupak OPROSTILA! Zaboravila...i sad sam sretna, jer sam učinila sto mi je Bog i naložio, oprostila.
I znam da ste i vi ljudi, jer će te, bas kao i ja drugima, oprostiti...
ZAUVIJEK VAS ANĐEO KOJI CE VAS PRATITI I GLEDATI KAKO OPRAŠTATE I VOLITE!
-pisalo je u pismu koje su otvorili roditelji ove povrijeđene djevojke kada su je našli mrtvu u
krevetu...plakali su, ali nisu znali zašto...zato sto je vise nema, zato sto je sada napokon sretna ili zato sto nisu ništa primijetili i nisu joj mogli pomoći!
Prestanite vrijeđati jedni druge, jer nikada ne znate koliko tu drugu osobu zaista povrijedite i ozlijedite je psihički. Otvorite oči i pažljivo gledajte, jer se možda i iza najtoplijeg i najvećeg osmijeha skriva velika tragedija, tuga i razočaranost...Mi nismo zvijeri, mi smo ljudi, stvoreni da volimo...pa zašto onda to i ne radimo?? Zašto vrijeđamo jedni druge.... Zbog svega toga se i događa ovo što se događa u tom jebenom životu... Sve više i više mladih se predaje alkoholu, drogi... ili jednostavno žive u nekom svom svijetu... O tome smo i govorili neki dan na vjeronauku, kako se neki ljudi koji budu povrijeđeni, tužni ili usamljeni povlače u svoj svijet... I u tome sam pronašla sebe... ali ja nemogu protiv toga... ja jednostavno volim taj svoj svijet... Ja volim stavit svoje slušalice u uši i slušat glazbu te u mislima otići negdje daleko... Ja volim sjedit u busu dok idem u školu i iz škole, i gledat kroz prozor, jer tada sam u nekom svom svijetu i suoćavam se sa svojim problemima i mislima koji me i tako ovih dana previše muče... guše me... A i bolje da sam u svijetu glazbe, nego u svijetu alkohola i droge... jer moj život je ipak vrijedniji od toga... Bog mi je dao život da ga živim a ne da ga uništim... I zato neću misliti da su moji problemi najgori jer nisu... koliko samo mladih ima koji su bolesni, koji su bez roditelja, koji su sami na svijetu... i ako se neki od njih nisu predali, neću niti ja... Uvijek kad mi je teško, sjetim se onih kojima je još teže, i zahvalna sam Bogu što mi ipak nije tako loše... jer ipak sam okruženima ljudima koji me vole... pa neka ih je malo... al bar sam voljena, i imam razloga za živjeti... I zbog toga sam skinula s neta ovo pismo što je napisala, sada nažalost, pokojna djevojka,... da vam ukažem na to da se držite, i kada mislite da vam je najgore, sjetite se da postoje neki kojima je još gore... i nemojte pokleknuti u svom životu kao ona... Očito joj je sve to bilo preteško...
Ja se nadam da se ja nikad neću osjećati tako kao ona, a i ako se budem osjećala, molit ću Boga da mi ne dopusti da učinim to što je ona učinila...
voli vas Maja...
Post je objavljen 24.01.2008. u 22:22 sati.