da... obečao je. obečao je da če biti tu uvjek. kada god ču ga trebati. gdje je sada? znam... znam da je u zagrljaju druge... da sada drugoj obečaje brda i doline... a ja sam ponovo sama. povrjeđena. bez vjere u ljubav...
njemu nije stalo. nikad i nije.... a ja sam to poricala... i sada sam opet povrjeđena.
noči... noči su najgore. pune suza. straha... nemogu zaspat sa spoznajom da on sada "voli"drugu... da je sretan s njom... ta me činjenica užasno boli....
skrivam svoje osječaje. pravim se da sam jaka. a nisam. slaba sam. trebam nekoga... trebam njega... al on za mene više ne postoji...
tolko sam mu vjerovala...a tolko me povrjedio. zašto??
i šta ja sada radim?
ja sjedim u mraku, sama, razmišljam, slušam pjesmu koja navodno njega podsječa na navodno mene. patim... sama. kroz sve prolazim sama. osječam se tako neshvačeno.
i to je to? nakon svega... njega više nema. a mene sve podsječa na njega. svaka jebena sitnica. a on je mene već sigurno zaboravio. za njega više ne postojim. za njega sam stvar prošlosti. zabava. punio je svoj ego mojim osječajima.
mene neopisivo boli činjenica... da je on sada s drugom...
nisam više sigurna da sam osoba koja je dovoljno jaka da ustane... da ide dalje.... što više vremena prolazi to je teže. to se gore osječam... to mi više fali... to se gore osječam...
zašto???
zašto se takve stvari uvjek meni događaju?? zar nisam dovoljno patila u životu?? večina mojih vršnjaka nije prošlo ni u pola kolko sam ja! čime sam to zaslužila?!
a on... on je bio tu kada sam trebala utjehu. kada sam trebala nekog da bude uz mene... on mi je bio sve. a sada sam to sve izgubila. i ponovo ostala sama. kao i uvjek...
uvjek.uvjek.uvjek.
kad god nekog iskreno zavolim... prepustim mu se... ta osoba nestane. bila ta osoba moja obitelj,prijatelji,ili...on.
nikada neću svatiti zašto je život tako okrutan. zašto moramo toliko patiti? to nije fer... to stvarno nije fer...
pitam se... dali je njemu ikada stvarno bilo stalo? što ga je navelo da mi to napravi?
i uvjek če ostati pitanje... zašto?
neželim više ovako živjeti. neželim više patiti. neželim više biti sama..
ovo nije način života koji sam izabrala... ili je? dali sam trenutka, kad sam za sebe izabrala njega, izabrala i ovaj način života? možda... ali mislim da ničime nisam zaslužila da me ovoliko povrjedi. zašto mi je lagao? zašto mi laže? čime sam ja zaslužila da on meni laže. a stvarno sam ga iskreno voljela... još ga volim.
i mrzim činjenicu da je meni još stalo do njega, a njemu nije do mene.
želim krenuti dalje... želim...želim ga zboraviti. kao što je i on mene...
i on je krenuo dalje... bez problema. zašto onda nemogu i ja???
Post je objavljen 24.01.2008. u 21:11 sati.