...Lucifera. Zazivam njegovo ime u snu. Padam, padam u njegovom zagrljaju.Topim se. Ipak imam samo jedan život i jednu dušu. Sljedit ću ga do kraja svijeta i nadam se da me neće otjerati od sebe. Sanjala sam tako dugo, ganjala duge nakon kiše... Vrištala sam u sebi, on je vjetar u mojim njedrima. Dobro i zlo. Otvorila sam oči i ugledala ga. Želim ga samo za sebe, ali znam da to nije moguće. Progledala sam i vizualizirala što zapravo želim. Ispisala sam svoju dušu na komadu papira. Znam da on neće biti moj, ali zgrabio me kao da je bolest. Je li vrijedan toga? Tražim smisao tamo gdje ga nema i osjećam se krivom. Odvela sam se do ruba stijene i sjela i čekala kao budala. Nije ga bilo. Želim ga uhvatiti i pridobiti ga za sebe, volim ga takvog kakav on jest. Imamo ono nešto, ali mu to previše ne znači. I onda se pravim kao da mi ne smeta. A zapravo bih mu trebala utjerati strah u kosti. Želim biti sve što on želi, i više od toga, neka shvati da dišem samo za njega. Ali od njega nema odgovora. Želim ga slomiti. Mislila sam da sam ga čak izgubila, a kad ono, nikad nije ni bio moj. Ali nešto me još uvijek drži uz njega. Prošlo je već 24 sata otkad me držao u zagrljaju. Ništa ne mogu usporediti s njim. Ne mogu zaustaviti suze, što radim krivo? Ubijam se u alkoholu, nije mi stalo do svog života, postala sam slijepa, provodim dane i noći u mračnim ulicama kao neka budala. Da sam drvo, bila bih bez listova i cvjetova, gotovo uvenula biljka.. Ali tko vidi? Tko mari? Mračna je noć, a on nije pod mojim prozorom, tamo je samo pepeo mojih starih ljubavnika. A mene čeka samo hladan krevet, da sama legnem u njega. Kao i svake noći.
Post je objavljen 24.01.2008. u 17:08 sati.