Sigurna sam da ti to ne znaš, baš kao što ne znaju ni ostali. Nitko ne zna, možda ja, nisam više sigurna ni u to. Netko će reći kako zna Onaj gore, e pa ako i zna meni se nije javio pa me baš briga. Ako On zna, ako On zaista zna, zašto onda ne pomogne?
Da, prepuštena sama sebi sa svojim mislima, nije to lako. Katkada je najgore biti sam sa sobom, čovjek će nauditi sam sebi ako ga ostaviš samog, ako ne znaš što mu je. Heath Ledger i Brad Renfo su bili sami…
Jedna misao, jedno pitanje, jedna bol, puno toga po jedno, a dobije se mnoštvo. Od mnoštva nastane zbrka, pomutnja, kao da tko zna o čemu ja?
Možda o onome što me proganja prije spavanja, u snu, ujutro dok pokušavam biti opuštena i bez suludih misli popiti kavu.
Ne, nije lako, dolazi kao moja pratnja, kao sjena koja je uvijek tu, a jedino je ja vidim. Jedino se meni pojavljuje na licima drugih, jedino ja nastojim zažmiriti uz nadu da neću vidjeti.
Koja korist od svega?, pročitana stranica skripte, kako da ne, samo jedno ime u svemu tome.
Zapravo nikome nije ni bitno, ili je, recimo da nije, ali znam da meni je.
Blago onima što vide ono što drugi ne vide. Teško onima što vide, a ne žele vidjeti…
p.s. inspirirano onima što vide...
Post je objavljen 24.01.2008. u 16:39 sati.