Bolestan sam tjednima. Ležim u postelji, koja će uskoro dobiti samrtni pridjev. Nemam puno godina, ali tako to ide. Obitelj je tu okolo, vidi se da im je žao, izgubit će naviku na moje bivstvo u njihovoj blizini. Bolest pomalo napreduje, ne znam joj točno ime, jebeni su ti stručni latinski nazivi. Pomalo mi je dosadno, srećom me zabavlja cijeli moj život koji mi prolazi glavom dok umirem. Vjerujte, istina je, kada umirete da vam se cijeli život odvrti ispred očiju.
Sjetio sam se svog prvog rođaka Hrvoja. Hrvoje je bio stariji od mene čitavih pet godina. Zašto bio? Zato jer je on već na vječnim lovištima. Čudnom koicidencijom je bolovao od iste bolesti od koje ja sad bolujem, iako mi to u potpunosti nije jasno, jer sam je ja naslijedio od očeve strane, a njegova i moja majka su dvije sestre. Znači on to nije mogao dobiti od moga oca, osim ako... uvijek smo nekako previše sličili. Dobro to sad nije bitno.
Kada sam ja krenuo u prvi osnovne, on je već bio šesti razred. Na dan kada je počinjao moj put školovanja, dok mi je mater spremala torbu i češljala me na razdjeljak, prišao mi je i šapnuo:
- Sad tek počinju jadi!
Vidio sam ja kroz školovanje da je dobro moj rođak govorio, jebavala me tablica množenja, čirilica, partizani, priroda i društvo. Završio sam četvrti osnovne (tada su ocjene bile opisne) i sreo to ljeto rođaka na kupanju. Pitao sam ga koliko su teški ostali pučkoškolski razredi, a on me čudno pogledao i kazao:
- Sad tek počinju jadi!
A jadi prevedeno na školu su bili povijest, zemljopis, kemija, fizika, biologija, ruski. I otišao bih ja u lijepi kurac skupa s pubertetom da nije došla 91. i naređeno je bilo da nitko neće pasti. I to ne pasti, nego su se ocijene dijelile po želji. Ja, ne budi skroman, tražio petice. I uspio upisati gimnaziju.
Rođak se to vrijeme mučio sa upisom na faks, ali uhvatio je malo vremena za njegovu poznatu konstataciju:
- Sad tek počinju jadi!
I bio je u pravu, jedva sam završio usranu gimnaziju, srušio sve njene rekorde sa jedinicama kroz te 4 godine. Ljeto prije upisa na faks, rođak je već radio u nekoj informatičkoj firmi, ali nije zaboravio svoju mantru u kojoj mi je proricao budućnost:
- Sad tek počinju jadi!
I bješe u pravu kao i uvijek. Faks nikada nisam završio, otišao sam među loše društvo, partije, zabava, zajebancija, sve dok jedna kuja nije zatrudnjela. Rođak (u to vrijeme već oženjen) je bio na mojoj svadbi i negdje, nakon uvodnog valcera, prošao je usnama kraj mog uha, a ja sam njemu istom mjerom uzvratio, i skupa smo zaključili:
- Sad tek počinju jadi!
I to kakvi. Posao loš, svađanja sa ženom, seksualni život na nuli, kao i zabavni. Dijete neprestano vrišti, uzima lovu, žena me vara, krediti stežu, pijem, plaćam kurve (rijetko jer nemam para). Sve više razmišljam o suicidu, o ubojstvima, o smislu života. Smrt rođaka mi je skroz pomutila razum. Žena me ostavila, uzela dijete, udala se za nekog bogatuna, a mene su, rastrojenog i s uznapredovalom bolešću, dali mojim starcima i ostaloj obitelji da me njeguju.
Sad sam već bolestan tjednima. Ležim u postelji koja će uskoro dobiti samrtni pridjev. Nemam puno godina, ali tako to ide. Obitelj je tu okolo, vidi se da im je žao, izgubit će naviku na moje bivstvo u njihovoj blizini.
Jedino nema rođaka. Uvijek je bio tu u prelomnim trenucima moga života proročanski konstatirajući što će biti. Umirem i nema nikoga da mi kaže:
Je li tek sad počinju jadi?
Post je objavljen 24.01.2008. u 13:33 sati.