Ovih dana živim u svom svijetu, kitim se bajkama... Živim kao sirena, Pepeljuga, petvaram se da sam netko samo da se maknem od surove stvarnosti. Čim zakoračim u nju sukobim se s nekim. Ne mogu vjerovati da postoje takvi ljudi... Evo tragedija koja me izbacila iz takta.
U noći s nedjelje na ponedjeljak objesio se čovjek u Isusovim godinama... Znači mlad, pun života, al tolko isprazan. Ukratko bio je i narkoman i alkoholičar...maltretirao je i ženu i djecu. To sad nije važno...važne su posljedice koje su izašle iz toga... Djevojčica od 5 godina čije su riječi bile ˝svaki dan je govorio da će se ubit...˝, dječačić od godinu dana koji zapravo nije uopće poznavao svog oca i žena koja se borila da ga vrati na pravi put. Sad se priča da je bilo i afera s konobaricom i blablabla...ali nije ni to TO što me iznerviralno...nego takvoj osobi se dala počast kao da je bio hrvatski branitelj, kao da je bio neki velikan...nešto veliko...nešto posebno, a zapravo je bio nitko i ništa. Rekla sam mami da nemam potrebu ić na sprovod osobi koja je sebi oduzela život i ostavila samo patnju, bol, dugove, suze... Ne razumijem zašto ljudi sad rade scene oko toga, zašto im je sad stalo do tog ˝narkomana˝. Zašto se nisu trgli i pomogli mu da se odvikne, svi su mahnuli rukom kad je bila riječ o njegovoj drogi, o njegovom poslu... koji nikako nije mogao zadržati. Žao mi je te žene, tko zna kakav će joj sad život biti...,ali glavno da je on imao svečan ispračaj. Život je okrutan, al ne možeš se objesiti za raspelo na raskrižju... :(((
Post je objavljen 24.01.2008. u 11:57 sati.