Marketing
Već je prošlo od tad lijepih tridesetak godina i kao da nije. Ni po čemu ne osjećam tu gomilu vremena no ponekad kad se okrenem za praznim stolom vidim i lica nekih dragih ljudi, obuzme me sjeta i neki čudesan osjećaj prolaznosti. Putujući čitav život, gradovima sam davao ljubavi onoliko koliko su oni meni, a redom su izaslanici bile njihove krčme. Tako me plijenio amsterdamski de Druif, glasgowski Throne, brazilska O,lele i sad znam da su sve te krčme ličile na jednu iz mojih mladih dana, na zagrebačke Stare Krovove. Volio sam kad krčmama daju imena sa dvije riječi i više. Tad je to već priča a ova o kojoj govorim doista i jeste.
Na putu, davne 1979 godine u kasno proljeće kad Zagreb miriši na svu ljepotu svijeta, iz škole Primjenjenih umjetnosti prema Gornjem gradu pričekao sam nju pred Zvečkom. Imala je zlatnu kosu, osmjeh kao Ilicu, bijelu suknju sa velikim gumbom i lagani pulover, valjda majčin hekleraj. Putem do uspinjače sretosmo i Borisa Gujinu vec pomalo veselog i s njim Bobu Krkača koji se kasnije proslavio preletom preko semafora u Končarevoj dok je pokušavao oboriti svjetski rekord u ubrzanju na nekom bjesnom motoru, kako šepesaju prema Starim Krovovima. Tamo duboko u krčmi, u sred žamora i tihe svirke gitare sjedili su Branimir Medić sad slavni amsterdamski arhitekt, Zvonimir Kuhtić grafički urednik Vjesnika i moj kum nekoliko puta, njegova Maja koja se kasnije zatelebala u nekog Zlomislića i otišla s njim, Renato Bogliuni sin od kompozitora i promotor trave i lakih droga u školskom zahodu te nekoliko novih. Ah, uvijek je bilo novih !
Pili smo uvijek gemište samo je Zvonko pio pivo i pije i danas, tu se hvala bogu ništa nije promijenilo. Drži do svog pića sto je krajnje ok. Vina su se zvala Ribar i Jure. Crno i bijelo. Pilo se i od bjelih i domaća Štrigova i ponekad neki dobar rizling, mislim da je bio kalnički. Bobo je plakao jer je pao godinu, Ena je prelistavala dnevnu štampu i nije pila puno. Pušila je Winston i nije nikom dala svoje cigarete jer su bile skupe. Osim meni. Ja sam pušio njene cigarete jer nisam imao svoje a kad jesam bila je to Hercegovina bez filtera pa mi se od tih kašljalo te bih opet navalio na one njene s filterom.
Nešto kasnije umro je drug Tito i sve je krenulo nekim čudnim neorganiziranim putem. Svi smo se rasuli po svijetu, a Stari krovovi su poprimili neki drugi štih.
Do neki dan !
Poveo me Enin kolega s Akademije Igor u nove Stare krovove. Stao sam na vratima, pomirisao malo, ugledao Mrju Braut odmah desno gdje je i red i prazan stol do peći. Konačno, rekoh, skinuh jaknu i naručih litru, pa još jednu pa još i tako to krene. Preko puta sjedila je zanosna krčmarica Izabela...Konačno ponovo nakon jako puno godina dolazim u svoj Zagreb s radošću i sigurnošću. Opet imam svoju krčmu u koju kad udem neću biti sam.
Ovo nam je danas poslao naš prijatelj Tomo Pavleka iz Bala koji samuje u Kamenim pričama i priča nam priče iz naše mladosti.
Vjesnik, 24.01.2008
Evo ovako je bilo ponovo s braćom Justin
Također nam je jako drago da nas je svojim prisustvom počastio i naš nevjerovatno talentiran, neupitno orginalan i samozatajan književnik i glumac Igor koji je netom promolio nos iz kuće nakon sedmodnevnog dobrovoljnog zatvora. Bravo Igore! Molimo te, pošalji nam neku pjesmicu samo za Mrc! Lovro je pio samo kokakolu, bravo Lovro! A naš dragi Lajner je popio samo dvije mineralne. Bravo Lajner!
Post je objavljen 24.01.2008. u 01:04 sati.