Julijana je bila lijepa djevojka,omiljena u društvu,uvijek nasmijana,vesela i spremna svima pomoći.Naizgled je bila najsretnije biće na kugli zemaljskoj.Svi su je voljeli,svi su je smatrali savršenom iako je bilo i onih ljubomornih koji su njoj najnježnijem biću željeli zlo.Bilo je to teško povjerovati,ali takvi ljudi postoje.Njena priča započinje onog dana kada je upoznala nekoga tko joj je slomio srce,nekog zbog koga se prvi puta rasplakala.Nebiste vjerovali koliko ga je voljela,a on ju je samo hladnokrvno odbio.Ta Julijana koja je uvijek bila nasmijana sada se zatvorila u sebe i nikome nije dopuštala da joj se približi.Nitko joj nije mogao pomoći.Udaljavala se od svih,pa čak i od najboljih prijatelja.Bila je tako prokleto tužna i usamljena,tako da je ništa baš ništa nije moglo oraspoložiti,osim njega.Sve je počelo na rukometu.Za sve su bili krivi oni trenizi,lim na školskom dvorištu,gdje su svi ostaali poslije treninga,i pun mjesec.Julijana ga je jako voljela,a on ju je iznevjerio.Pun mjesec u svima nama još i sada budi tužne uspomene.Nije mu dugo trebalo da joj se približi,čak mnogo manje nego je i sam mislio.Sjeo je na lim do nje i svoju ruku stavio ko njena struka.Drhtala je.Vjerovatno i ne bih zadrhtala da se radilo o drugoj prilici.Julijana od tada ni bila niti s jednim dečkom,jer on je bio sve bliži i bliži njenim usnama.Julijana,ona hrabra Julijana sad se bojala i više nego je i sama htjela.I tada se on konačno približio,ona je sklopila oči i utonula u njegove usne.Uživala je u njegovim poljupcima,u svakom njegovom dodiru.Po prvi put se osjećala voljeno i zaštićeno,te je željela da taj osjećaj nikada ne prestane.Unatoč njezinim željama,vrijeme je polako prolazilo i svi su trebali poći kući.Društvu je dugo trebalo da se raziđe.Kada je stigla kući,legla je u postelju razmišljala o njemu.Prošlo je možda mjesec dana od te večeri,a Julijani se on sve više sviđao.Iskreno,bilo ju je strah da se nije zaljubila u njega,u jega kojemu je ona bila jedna u nizu.I baš se tada,slučajno našao u njezinoj blizini i opet je začarao onim poljupcima.Ovaj puta mislila je da i ona njemu nešto više znači.Ipak nije moglo biti slučajno da ON opet bude njen po drugi puta.Dok su stajali zagrljeno,stisnuo ju je uz sebe i Julijana je opet osjećala voljenost.Njen život konano je bio savršen.Imala je pored sebe divne roditelje i prijatelje.Što bi više mogla poželjeti???Nije više mogla dugo čekati,pa je odlučila razgovarati s njim.Prišla mu je tijekom odmora dok su joj prijatelji bili na drugoj strani.Željela mu je ispričati baš sve,željela je da zna koliko joj znači.Za tjedan dana morao joj je odgovoriti znači li i ona njemu toliko.Prolazili su dani,a on je bio sve dalji od nje.Gotovo da nisu pričali,A onaj Julijanin predivan osmjeh je umro s lica.Svaki se dan sve više povlačila u sebe i sve je bliže bila dnu.Nakon tjedan dana on je došao i slomio joj srce.Rekao joj je da nisu jedno za drugo i da je ona dijete.Julijana je bila jako usamljena i tužna.Jedne večeri spakirala je one najvažnije stvari i iskrala se iz kuće.Bila je umorna i neispavana,lutala je ulicama ni sama ne znajući kamo.pomalo su joj nedostajali roditelji,ali željela je pobjeći što dalje od toga dečka.Umorna od lutanja sjela je na lim u školskom dvorištu.Bio je to onaj isti lim gdje ju je on prvi puta poljubio.Julijana se prisjetila svega,i njene umorne oči ponovo su se navlažile suzama.Njegova slika joj je stalno titrala pred očima,sjetila se kako je tada bila zaštićena i voljena.Bila je sigurna da su njezini zabrinuti za nju.Bilo joj je hladno i nije znala kako da se zaštiti od hladnoće.Bila je vruća,a i ona njena mala prehlada prerasla je u nezaustavljiv kašalj.Nije mogla spavati tu noć,imala je vrućicu i nije osjećala svoje tijelo.U samu zru na lim došao je on,ugledao ju je u samom kutku.Nježno ju je uzeo u naručje i ponio prema kući.Bojao se da ne bude prekasno za nju.Borio se zadnjim snagama da se požuri.Žureći spotaknuo se na kamen i pao.Julijana je u tom trenutku otvorila oči.Iako je bila slaba ,na njenom je licu nakon dugo vremena zatitrao veliki smješak.On se lagano nagnuo i poljubio joj oznojeno čelo.Posljednje "VOLIM TE" i njegov se krik prolomio.Umrla je onog trena kada se rađao novi dan,onog trena kada je prva zraka sunca provirila kroz oblak.On ju je podigao u naručje i kleknuo.Prisjetio se svakog njihovog zajedničkog trenutka,svega onoga što ih je povezivalo,ali i onoga što ih je razdvajalo.Suze su mu lagano klizile niz obraze,znao je da je sada za sve kasno.Nije mogao vratiti vrijeme.Stigao je do njezine kuće,laganim korakom unio beživotno tijelo u njenu sobu i krenio iz njezinog doma u kojem nije bio poželjan,a za njim su odzvanjali jecaji Julijanine majke.Kad su njeno mrtvo tijelo stavljli pod zemlju,on je pao pred grob i suzama močio tlo.Ležao je na zemlji do kasnih sati uzaludno dozivajući njeno ime i čekajući da mu se vrati.Osjećao se krivim,jer ju je volio,a nije joj nikada rekao.Odbio ju je,iako ju je volio,a sada grli hladano kamenje i doziva njeno ime dok ga s neba gleda onaj isti puni mjesec koji ih je jednom spojio................................
P.S. Kopirano sa ovog bloga:
www.telekominikacije4h.blog.hr
Post je objavljen 23.01.2008. u 15:17 sati.