Jučer mi je umrla baka. Najgore je kad ti kažu da se naživjela, jer voljeli bi neke ljude imati uvijek uz sebe. Često sam iz bakine škrinjice vadio priče i za ovaj blog i dio zlatne prašine koja izlazi iz mog oka, stručak je i njenog iskustva. Ponovit ću zato kratki post koji sam napisao prije više od godinu dana:
Sjećate li se 1937. godine? Naravno da ne, jer bi u tom slučaju bili najstariji bloger ovdje. A upravo je tada počela jedna ljubav. On je bio kavalir s gospodskim manirima, a ona je išla u školu kako bi bila profesorica francuskog jezika. I kao takav mladac je često djevojci donosio cvijeće, a njoj je bio najdraži stučak ljubičica koje je kupio kod neke sirotice koja ih je prodavala u središtu grada. Djevojka je ljubomorno spremila ljubičice u omiljenu knjigu, a kad su se posušile stavila ih je u jednu ramicu (okvir). I sada, toliko godina kasnije, uz svetu sliku, stoje i te ljubičice. Njenog dragog nema gotovo 30 godina, ali još je s njom, kad god ona pogleda u ljubičice, koje nisu izgubile boju. Moja baka...
Ljubičice su sada u mojoj vitrini kao sjećanje na jednu ljubav...
Post je objavljen 23.01.2008. u 12:58 sati.