Marketing
...hoću noćas da sam tu, samo da čuvaš me u svom naručju...
Ovu priču nisam napisala tako davno, zapravo novijeg je datuma...
...jednostavno, u životu se dogode stvari koje ti sruše snove i želje, nakon kojih više nisi isti... sve što ostaje je da ponovno ustaneš na noge i kreneš dalje...
...meni je moj oslonac u tom trenutku bio papir i mala olovčica
...pisala je tek toliko da se vide obrisi, ali nako toga, ustala sam i krenula dalje...
...te riječi plod su moje mašte, ali stvarala sam ih onda kad su se stvarali i moji snovi...
" Ustala sam pred zoru, nisam više mogla spavati...
Iako to nikada ne činim uzela sam stare slike i jednu po jednu detaljno pregledavala... došla sam do slike na kojoj smo se nalazile ja i moja sestra. Slika je bila prilično stara, nekih sedam, osam godina. Iako sam sve slike lako prelistala i krenula na druge, tu sam dugo držala u ruci...
Smijala sam se svojo kratkoj raščupanoj kosi i svojoj majici na Tweety koju sam stalno nosila, obožavala sam je...
Namijala sam se sekinoj kratkoj frizuri koju je mrzila, još su joj se ocrtavale suze u očima od plakanja, voljela je svoju dugu kosu, a mama je uspjela dignuti na trik i ošišati. Stajale smo u kutu naše sobe, onako zagrljene tek radi reda, a sjećam se da čim je mama pritisnula dugme fotoaparata da smo se posvađale...onako tipično za nas. Slika je snimljena na mom rođendanu. Osmjesi nisu izostajali, vidjela sam svoj osmjeh koji nije imao granica, koji je pokazivao sve i jedan moj zubić, koji je pokazao onu dječju stranu sreće i radosti.
U lijevom uglu slike vidjela se moja torta, koja mi je tada bila pojma, s koje se nisu skidale oči...danima prije bi je sanjala i maštala kako će izgledati. Seka, iako razočarana svojom frizurom, s ponosom je nosila svoju novu majicu. U očima je viđen onaj poseban sjaj, onaj sjaj kada krećeš u svijet i sve ti je još nepoznato.
Na slici sam vidjela naše dječačke snove...
One snove za koje mi nitko nije rekao da ih samo mala stvar može uništiti, da oni mogu postati neostvariti i da možda do njih nikada neću uspjeti...
Spustila sam sliku, jer da sam je gledala još koju sekundu, suze ne bi izostale...
Vratila sam slike u kutiju, nisam imala snage više ih gledati, boljelo me to što su svi oni moji snovi bili srušeni, što sada više nemam snage ni stvarati ih a kamo li ih ostvarivati.
Zaspala sam i tu je počeo moj san...Sanjala sam sebe opet kao onu malu djevojčicu koja ima snove, koja je spremna suočiti se sa svime, imala sam snove i želje, bila sam sretna i još uvijek sam čekala da mama donese moju "Barbie" tortu. Trčala sam, skakala i smijala se... nisam imala granice. Shvatila sam da mi je pružena prilika da opet budem dijete.
Probudila sam se...bilo je tek 8 sati. Sjela sam na rub kreveta i ponovno uzela istu sliku.. ovaj put sam joj se iskreno nasmijala.
Više nisam isto ono dijete, prošlo je puno stvari i događaja koji su me promijenili, ali još uvijek u meni živi ono dijete sa snovima...
Ono dijete koje se smije, koje se veseli, koje iščekuje i koje želi svoje želje svaki put kada puhne u svjećice.
Shvatila sam da onih 8 godina koje su činile razliku između mene tada i sada, nisu bitne...bitno je samo to da sam ostala pri svojim željama i snovima, da sam ponovno ono dijete koje želi živjeti i čekati s osmjehom svaku sljedeću stvar, bila ona dobra ili loša...
Shvatila sam da je ono dijete ponovno zaživjelo u meni i dalo mi snagu da ponovno zaživim i ostvarim svoje dječje snove!"
Volim vas...
Pusa 
Post je objavljen 22.01.2008. u 19:15 sati.