Spavala sam tvrdim snom, kada me nešto prodrmalo, Čula sam piskutav glasić kućnog vilenjaka, ali nisam mogla razabrati riječi. Ustala sam bez pitanja. Napola mjesečareći doteturala sam na doručak (skoro sam pala na stubama). Čula sam kuckanje na prozoru. Napola zatvoreni očiju uspijela sam razaznati zlaćane odsjaje perja naše obiteljske sove Gracie. Pustila sam ju u prostoriju, i kada je sletjela i pružila nogu, odvezala sam tanko pisamce. Sa razočaranjem sam zaključila da nije dovoljno debelo da bi bilo popis knjiga za sljedeću školsku godinu u Hogwartsu. Niti je bilo namjenjeno meni.
Kada sam pojela svoj doručak, ponovno se čulo kucanje na prozoru. Sa ushićenjem sam prepoznala veliku šumsku sovu kojom se obično služi Hogwarts. Stiglao je moj dugočekivan popis knjiga. Sada konačno imam izgovor za posjet Zakutnoj ulici.
Uskoro su se probudili i moji roditelji i malo zatim smo svi bili spremni za polazak. Oni su predložili letiprah (za mene naravno, oni su se aparirali), na negodovanje našeg kućnog vilenjaka (jedna riječ: pepeo). Trudeći de jasno izgovoriti "Zakutna ulica" razmišljala sam o toj nepravdi. Nakon još jedne u nizu turbulentnih vožnji letiprahom našla sam se u pomalo otracanom kaminu u Šupljem kotliću. Nakon što sam čarolijom temeljito očistila pelerinu od pepela, gnječeći popis knjiga krenula sam u Krasopis i bugačicu.
Sišla sam niz ulicu i ušla. Iznenadio me ustajali zrak. Krasopis i bugačica bila je puna, kao i obično na početku školske godine. Uspijela sam prepoznati nekoliko lica u gužvi. Mene je prepoznala samo Della.
"Sienna!"
Nisam ju mogla razaznati u hrpi lica koja su okupirala prostorriju. Naposlijetku sam ju pimjetila. Energično ja mahala obijema rukama prema meni.
"Jesi li našla sve što trebaš?"
"Je, Priprema napitaka za napredne, Svijet b..."
Prije nego što je uspijela završiti, glas (pojačan čarolijom, naravno) uzviknuo je:
"Nova pošiljka knjiga je stigla, požurite dok ne nestanu!"
U sljedećem trenutku svi su nahrupili u red za knjige. Ostavila sam Dellu i požurila. Nisam stigla zadnja, ali bila sam pri kraju. Petnaestak minuta gledala sam u sretna lica koja izlaze s punim naramcima knjiga. Svakih nekoliko minuta premjestila bih težinu s noge na nogu. Nakon dobrih sat vremena čekanja, konačno sam došla na red. Dobila sam knjige i istresla nekoliko galeona iz baršunaste vrećice koju sam prije polaska stavila u džep. Onda sam, naravno izjurila van. Kada sam kupila nove crne pelerine i dvije svečane kod madame Malkin, požurila sam naći svoje roditelje.
Odjednom se čula velika eskplozija iz smjera ulice Nokturno. Iz nje su počeli bježati čarobnjaci i vještice sumnjivog izgleda, izgovarajući riječi popraćenie histeričnim vrištanjem:
"Širi se. Napokon je uspio."
****
Nakon "nezgode" kako ju je kasnije nazvalo Ministarstvo Magije, u Zakutnoj ulici se mogla vidjeti samo Magla. Ne ona prirodna, već, ona gusta, teška, siva magla sa daškom magije u sebi. Crne magije. Počela sam kašljati jer mi se magla uvlačila u pluća. Ubrzo je došla pomoć iz Ministarstva Magije. Znala sam da neću moći dugi izdržati bez kisika i čistog zraka i da ću se uskoro morati skloniti u neku od trgovina u kojoj ljudi iz Ministarstva bacaju protučini. Zakutna ulica je bila skoro pa potpuno prazna, barem mi se tako činilo jer su svi čarobnjaci i vještice koji drže do sebe pomagali u rastjerivanju Magle. Svako malo negdje osjetim pokret, ali od Magle se nije vidjelo ništa više.
Post je objavljen 21.01.2008. u 15:35 sati.