Poštovani čitatelji...
Ovo mi je do sada najveća stanka bila što se tiče moga pisanja na blogu. Razlozi? Ima ih kojekavih, od tehničkih, moralnih, pa sve do motivacijskih...
Uglavnom...nalazim se u nekoj krizi, ne znam ni sam kakvoj ali znam da je kriza, a kriza kakva god da jest znamo da nije dobra...
Ovaj teks je pak napisan u 12. mjesecu, od tada se štošta promijenilo u mom životu tako da bi ovaj tekst sigurno bio malo izmjenjen da sam ga išao prepravljati prije objavljivanja ali to nisam htio uraditi zbog osjećaja, koji nas često znaju iznenaditi ili prevariti, nije bitno, bitno je da ostanemo vjerni sebi i svojim osjećajima, kakvi god oni bili.
Eto, nadam se da ću od danas biti malo aktivniji što se tiče "blogiranja" i hvala svima na dobrim željama za blagdane, uzvraćam istom mjerom iako je malo kasno...ali znam da se nećete ljutiti...;)
Nekad je kao udaljen glas kojeg jedva čujemo ali ga čujemo, znamo da je tu. Želimo da je bliže, da ga bolje čujemo, da ga uopće čujemo zapravo. Ljudi su po prirodi znatiželjna bića tako da nas ne treba čuditi kad želimo nešto što nam je daleko ili nepoznato. Da li je ljubav nepoznata uopće? Tko je upoznao ljubav? Ti? Ja? Za sebe mogu reći da sam vraški bio blizu da je upoznam, vraški blizu... Odrastao sam de facto bez roditelja, oni su radili i rade još u inozemstvu dok sam ja odrastao na drugom kraju planete, barem se tako daleko činilo tada. Cijela jedna vječost između mene i roditelja. Koliko sam suza lio na svakom šugavom rastanku od svoje mame. U jednom mi je trenutku kap prelila čašu i rekao sam da više neću ići k njima, i tako je i bilo. Nisam mogao više trpiti dane suza koje bih plakao. Sjećam se da bih odlazio iza kuće, da me nitko ne vidi, i tu bih plakao do mile volje. Ili bi se zatvorio u wc, tu je billo još sigurnije. Gledao bih se u ogledalo i trpio samog sebe u suzama. Bespomoćan da išta mijenjam, nakon par dana pomirio bih se sa situacijom i nastavo živjeti sivi život bez esencijalne ljubavi roditelja koju su skoro svi moji vršnjaci dobivali, a ja ne. Tada nisam ni razmišljao zašto je to tako, nisam to mogao ni shvatiti, bio sam premlad. Sve sam to uzimao kao normalno. Mislim da je to i razlog zašto sam ispao „normalan“, da se nisam dao u delikvenciju kko to obično biva sa djecom bez nadzora. Dobro, nisam bio bez nadzora, živio sam s bakom i djedom i još 5-6 ljudi, puna kuća. Puna kuća ali ni sa kime nisam bio u nekom posebnom odnosu. Jako sam volio svog jednog ujaka...I što se dogodi... Jedne večeri kuca vojna policija na vrata i javljaju da je poginuo. Od svih ljudi baš me on morao napustiti. Nakon toga je otišla i prabaka kojoj sam strigao nokte na ruci kad nitko drugi nije htio... Da, rano sam se navikao da odlaze u nepovrat ljudi koji su meni draži nego neki drugi ljudi, prerano. Nakon svega toga uslijedila je neobična avantura ljubavi prema jednoj posebnoj djevojci. Avantura vječne čežnje, nade, svjetla i suza, radosti i tuge. Došla je, kako to već biva, sasvim slučajno, nošena na oblacima sudbine. Došla da me oslobodi, da me napoji, da mi pokaže da ljubav može ostati, da ne bježi uvijek na prvi znak približavanja. Bilo je ludo voljeti ju, bilo je nadahnjujuće voljeti ju, prekrasno i nezaboravno. Kažu da prave ljubavi mogu biti jedino nesretne ljubavi... Ha, bilo je vrijeme kad bi se s tom izjavom složio ali sada je druga pjesma. I sada mi je ta žena inspiracija, to sam upravo večeras shvatio. Koliko god da sam ju volio, koliko god ja sebi nijekao da je više ne volim, sve to pada u vodu... Ja ju još volim i to ostaje vjerojatno zauvijek. Njoj sam dao doslovno sve što imam dati iz sebe, i to je odraz te sadašnje ljubavi, to su „ožiljci“ prepuštanja jednoj osobi. Bila je uzor svim slijedećm, mjerilo koje su sve druge morale proći i koje prolaze. Daleko od toga da još tugujem, bio bih budala kad bih još i sada puštao bilo kakve suze za njom. Život je već odavno krenuo dalje, voljeti se može i bez nje, to sam shvatio, ljubavi ima u izobilju ali... Možda me strah, možda to ne želim, ne znam, ali znam da se takva ljubav kakva je bila ne može ponoviti...ne može i amen! Bio bih jaaaako iznenađen kad bi se takvo nešto ponovilo, a mene inače ništa ili veoma rijetko što može iznenaditi tako da... Takav sam, krut, i možda zatvoren, nespreman da mijenjam stavove. To ipak nije stav, to je uvjerenje, ja sam uvjeren da je potpuno predanje moguće samo jednom u životu. Neka mi se javi netko tko me može opovrgnuti ali neka bude veoma jako iskren prema sebi najprije. Da, iskrenost prema sebi, toga malo danas ima čini mi se. Čini mi se dakle, neka me netko, molim vas, i tu opovrgne ako je moguće, bio bih jako zahvalan.
Više ljubavi? Da, moguće je imati više ljubavi u životu ali će svaka biti samo odbljesak one prve, tj. one za koju smatramo da je bila jedina prava, i najbolja, najiskrenija, najpotpunija.
Odbljesak... Lijepa slika... Kao kad se sunce odrazi o more pa blješti... I dalje je jako lijepo to blještavilo i svjetlo ali je jedino Sunce pravi izvor tog blještavila i sjaja.
Bilo mi je jako lijepo to vrijeme ljubavi. Sada se samo ponekad sjetim tog razdoblja. Sjetim se glazbe koju sam tada slušao, mirisa koje sam upijao... Da, miris... I sada znam kako je mirisala na našem prvom sastanku. Imam jednu mirisnu svjeću doma koja ima jako sličan miris onome koji je ona imala na sebi. Ja sam ostao zaleđen kad sam prvi put primirisao taj miris, bacio me natrag u vrijeme, jako intenzivno. Zapravo, ponekad na ulici naiđen na taj miris isto kad prođe neka osoba kraj mene koja ga nosi. Samo se okrenem i nasmiješim tada. Bilo je lijepo to vrijeme... Bez obzira na sve boli, suze u noći, maštanja i lutanja. Ne bih to mogao ničim zamijeniti. To me je učinilo onim što ja jesam. Oblikovalo je moju ljubav, moje nade, moje snove, na kraju i moj cijeli život. Blagoslovljen sam jer sam imao tu priliku. Imao sam priliku...
Još sam s njom u kontaktu. Možda to i nije tako čest slučaj da ljudi ostanu u kontaktu ali sam se potrudio da to tako bude. Zašto? Radi sebe? Radi nje. Nisam je nikad tražio ništa posebno, nisam je nagovarao na to da mi se javlja, samo sam rekao da može raditi ako hoće. Bilo je slučajeva kad se javila, mada rijetko ali meni je i to bilo dosta. Pravo malo iznenađenje bih doživio kad bih primio njenu poruku. Tada bi se znao zalomiti pravi pljusak poruka ali onda tišina i mir mjesecima, to mi nikad nije bilo jasno. Neodlučnost ja bih rekao.
Ljubav je daleka. Da i ne. Baš kako sam i rekao, daleko je ali se čuje, čuje se... Samo...
Nije lako uhvatiti ju i zadržati. Više ovo drugo nego prvo.
Što je bilo poslije? Još jedna avantura. Avantura duha, transcendencije i imanencije, imagincije i religije, romantizma i renesanse, koja još i sada traje. Isto jako zanimljivo razdoblje, i baš me zanima kako će sve to završiti, i hoće li neke stvari uopće završiti...
Znatiželjan sam jako. Volim ovaj život, volim sve što mi se događa, loše i dobro, sve primam kao dar. To je pravo stanje mira u ovom svijetu, jedino tako se može normalno živjeti. Kako pjeva Gibonni: „sad je vrime da se pomirim sa svitom“. Ljudi vrime je, što čekate, što čekate!? Jedva čekam novu ljubav, pa taman bila i odbljesak, ljubav je, nema tu manje/više, razlike su samo u načinu voljenja. Ima nešto novo u mom svijetu. Ima nešto čemu se veselim...što god to bilo... Znatiželjan sam opet...
Post je objavljen 22.01.2008. u 10:04 sati.