Marketing
Pismo
Dragi Praunuče,
ne mogu zamisliti vrijeme u kojem živiš. Zato će moje pismo možda čudno zvučati, iako nas vežu i geni, i kuća, i isti miris obližnje šume i pješčanog tla, kojeg ćeš tek nekad upoznati, kad budeš šetao tuda s mojom drugom praunukom, Sandrom ...
Ja sam dobro, iako mi vlaga u radionici sve više uništava zglobove. Posao još ide; imam i šegrte, a glinenih lonaca uvijek treba... Makar sam napokon dovršio kuću i radionicu. Nakon ženine smrti, ponovno sam se oženio, kako znaš - Tvoja baka, rođena 1904., protivila se svakoj djevojci, koju bih doveo. Ovu je prihvatila, i sad Tvoja baka čak ima polubrata, Sandrinog djeda.
Koliko znam, Tvoja će baka otići u Berlin uskoro. Ne mogu je više školovati. Završila je četiri razreda, piše i lijepo pjeva. Znam da želi biti krojačica, ali Berlin je grad; ima posla, a direktor plinare obećao ju je primiti kao sluškinju. Možda se i uda tamo, u velikom gradu... Zamisli, tamo sad lete zračni brodovi; zovu ih cepelini...
Moram se nasmijati; kad Tvoja baka posenili, propitivat će Te za konjski tramvaj broj 14 i za lunapark u Berlinu. Ti ćeš reći da ih više tamo nema, a ona će se naljutiti na Tebe i reći, kako si sigurno bio u drugom dijelu grada...
Razmišljam u radionici o toj svojoj kćeri, Tvojoj baki... Zamišljam je onako tvrdoglavu i jednostavnu, s dvije curice, negdje blizu naše kuće u Straachu. Zamišljam da ima dobrog muža. Možda vozača; automobili su sve češći, a uvijek je mrzila ići u Wittenberg na psećim saonicama... Možda i sami naprave kuću, negdje kraj grada.
A moj sin? Ne znam... Hvala Bogu, tek se rodio; neće valjda opet biti rata, iako... Nikad se ne zna. Spominju nekog Hitlera...
Ali vrijedan je on, Tvoj poludjed; snaći će se. Politika dođe i prođe... Nagovaram ga da uči za stolara. Što misliš, možda jednog dana i Tebi krevet napravi? Toplo mi je oko srca od same pomisli.
Sanjao sam, dragi Praunuče, nedavno neke čudne ljude, negdje daleko, u nekoj kamenoj zemlji, blizu nekog južnog mora, tako drukčijeg od našeg Baltika, kažu. Ti ljudi, koje sam sanjao, žive na spletu izvora, tri sata jahanja od mora; imaju mlinicu i bogati su. U mom snu, moja se unuka, Tvoja majka, udala tamo, tako daleko odavde. Bit će nesretna, bojim se; predaleko je to od nas... Ljudi govore drukčije, drukčije misle.
Tebe će sudbina na neko vrijeme vratiti bliže našim korijenima, sanjao sam, ali opet ćeš odlaziti...
Ne sjećam se, kako san završava, izvini, a i kasno je, umoran sam...
Dragi Praunuče, želim Ti sve dobro. Kad budeš navraćao u ove krajeve, uvijek ćeš biti dobrodošao u našu kuću... Volio bih, da moj sin u njoj ostane, i njegova obitelj... Treba imati korijene, Praunuče...
Možda ćeš sjediti u vrtu iza kuće i sjetiti me se nekad...
Voli Te
Tvoj pradjed Manfred
P.S.
Sliku je napravio naš susjed, fotograf. Kaže da je to sad moderno i da je fotografija već osvojila svijet...
Post je objavljen 21.01.2008. u 22:30 sati.