Bok!
Znam, znam, nestrpljivo ste čekali rasplet događaja vezanih uz ispovijed ekonomskog 'hitmana'. Pa, stigao je taj trenutak - evo nas kod drugog dijela intervjua koji je Amy Goodman vodila s Johnom Perkinsom za radio i televiziju Democracy Now! (Prije nekih pola godine intervju je objavio i Nexus.) Pustit ćemo Amy da pređe na stvar....
AG: Dakle, o čemu ste u to vrijeme razgovarali s drugim takozvanim ekonomskim plaćenim ubojicama? Hoću reći, postali ste glavni [ekonomist] u Charlesu Mainu.
JP: Točno. Pa, znate, kad sam bio s drugim ljudima – mogli smo sjediti za stolom, recimo, u Hotelu Panama, znajući da smo obojica tu kako bismo pridobili te ljude, ali smo također imali naše službene poslove, a to je bilo izrada ekonomskih studija da bismo pokazali kako će se, bude li zemlja uzela kredit, bruto nacionalni proizvod poboljšati...
Tako smo stvarali te ekonomske izvještaje koji su Svjetskoj banci i Omaru Torrijosu trebali dokazati da ako prihvati te ogromne zajmove, njegov će bruto nacionalni proizvod naglo porasti i izvući njegov narod iz siromaštva. I mi smo izradili te izvještaje koji su imali smisla s gledišta matematičke ekonometrije. U biti, često se događalo da uz te zajmove BDP, bruto društveni proizvod, zaista poraste.
Ali ono što je također bilo istina – i što je Omar znao, i što je Jaime Roldós znao i u što sam ja postajao vrlo čvrsto uvjeren – bilo je da, iako bi ekonomija općenito porasla, uz te zajmove bi siromašni ljudi postali još siromašniji. Bogati bi zaradili sav novac, jer većina siromašnih ljudi nije uopće bila uračunata u bruto društveni proizvod. Mnogi od njih uopće nisu imali prihode. Živjeli su od primitivne zemljoradnje. Ne bi imali nikakve koristi od bilo čega, ali bi na njima ostao dug, a zbog tih ogromnih dugova njihova zemlja im dugoročno ne bi bila u stanju pružati zdravstvenu skrb, obrazovanje i druge socijalne službe.
JEFTINI KOLTAN I SMRT U KONGU
AG: Recite nam nešto o Kongu.
JB: O, Bože. Cijela priča o Africi i Kongu tako je potresna i tužna. A to je skrivena priča, u stvari. Mi u Sjedinjenim Državama uopće i ne govorimo o Africi; ne mislimo o Africi. Kongo ima nešto što se zove koltan, za što većina vaših slušatelja možda nikada nije ni čula, ali svaki mobilni telefon i prijenosno računalo sadrže koltan.
A u Kongu je u posljednjih par godina zbog koltana ubijeno nekoliko milijuna ljudi, zato što vi, ja i svi mi u G8 zemljama želimo da naša računala i mobilni telefoni budu jeftini. I naravno, kompanije koje ih proizvode prodaju ih tako što mogu reći, «Izvolite, naš je 200 dolara jeftiniji od modela drugih kompanija». Ali da bi to mogli učiniti, ti ljudi u Kongu postaju robovi. Rudare, ljude koji vade koltan – njih ubijaju. Tamo se vode veliki ratovi kako bismo mi bili opskrbljeni jeftinim koltanom.
Moram reći, znate, želimo li živjeti u sigurnom svijetu, trebamo, moramo biti spremni, i u stvari moramo zahtijevati da plaćamo više cijene za stvari kao što su prijenosna računala i mobilni telefoni, i da se dobar dio tog novca vraća ljudima koji vade koltan. A to vrijedi i za naftu. To vrijedi za tako mnogo resursa za koje ne plaćamo pravu cijenu, zbog čega pate milijuni ljudi širom svijeta. Oko 50.000 ljudi umre svakog dana od gladi ili bolesti povezanih s glađu i izlječivih bolesti za koje ne dobivaju lijekove, samo zato što su dio sustava koji zahtijeva da rade po cijeli dan i dobivaju vrlo, vrlo malu plaću, kako bismo mi u ovoj zemlji mogli imati jeftinije stvari. Kongo je nevjerojatno dojmljiv primjer toga.
RATOVI I KORPOROKRACIJA
AG: Govorite o takozvanim porazima u Vijetnamu i Iraku, i što oni znače za korporacije.
JP: Da, pa... mi, ja i vi, shvaćamo ih kao poraze, možda, a svakako da netko tko je izgubio dijete, brata ili supruga u tim zemljama to shvaća kao katastrofe, kao poraze, ali korporacije su na Vijetnamu zaradile ogromne količine novca – vojna industrija, goleme korporacije, građevinske kompanije. I, naravno, to rade u vrlo, vrlo velikom stilu u Iraku. Tako korporokracija, ljudi koji zapravo inzistiraju da naši mladići i djevojke nastave odlaziti u Irak i boriti se, oni zarađuju strahovite količine novca. To za njih nisu neuspjesi; to su uspjesi s vrlo čvrstog ekonomskog stajališta. Znam da to zvuči cinično. Ja sam ciničan u vezi s tim stvarima. Bio sam tamo. Vidio sam to. I, znate, moramo naučiti da to više ne trpimo. Svi mi.
AG: Četrdeseta je godišnjica izraelsko-arapskog rata iz 1967. Govorite o tome da je Izrael «američka tvrđava» na Bliskom istoku.
JP: Mislim da je vrlo tužno i vrlo znakovito, još jednom, što je izrelski narod, uglavnom, naveden da povjeruje da su tu zemlju dobili kao neku vrstu naknade za Holokaust, jer zaslužuju dobiti odštetu. I, naravno, Holokaust je bio grozan, i oni zaslužuju biti zbrinuti i obeštećeni i imati stabilnost. Ali zašto bismo to mjesto smjestili usred arapskog svijeta, njihovih tradicionalnih neprijatelja? Zašto bismo to mjesto smjestili u tako nestabilno područje? To je zato što nam služi kao ogromna tvrđava među najvećim danas poznatim naftnim poljima u svijetu, i to smo znali u vrijeme kad smo tamo smjestili Izrael...
Tako smo, u stvari, sagradili tu ogromnu vojnu bazu, oružani kamp, usred bliskoistočnih naftnih polja okruženih arapskim zemljama, i u tom procesu smo očigledno stvorili ogromnu količinu ogorčenosti i bijesa, i situaciju u kojoj je vrlo teško vidjeti neko pozitivno rješenje za to područje. Ali činjenica je: to što imamo tu vojnu bazu u Izraelu bilo je izvanredna obrana za nas. To je bilo mjesto iz kojeg smo mogli pokretati napade, na koje smo se mogli osloniti. To je bio naš ekvivalent križarskih dvoraca na Bliskom istoku. I to je vrlo, vrlo tužno. Mislim da je izuzetno tužno za izraelski narod što su se našli uhvaćeni u svemu tome. Mislim da je to izuzetno tužno za američki narod. Izuzetno je tužno za svijet što se to događa.
AG: Dok tako obilazimo svijet, g. Perkins, a to je upravo ono što ste radili u godinama dok ste bili međunarodni konzultant, nakon što vas je obučila Agencija za nacionalnu sigurnost, ali ste onda postali glavni ekonomist u jednoj međunarodnoj konzultativnoj tvrtki, također ste pisali knjige o šamanizmu. Također pišete i o Tibetu. Kako se Tibet uklapa u ovu sliku?
JP: Pa, znate, bio sam u Tibetu prije par godina, i bilo je zanimljivo jer sam poveo sa sobom grupu od tridesetak ljudi u sastavu jedne neprofitne organizacije... Naravno, Tibet je u ovom trenutku vrlo deprimantan jer je prisutnost Kineza vrlo jaka i može se vidjeti kako se guši tibetanska kultura. I uvijek ste svjesni da su posvuda oko vas kineski vojnici i špijuni. Mnogi ljudi na tom putu shvatili su da je to užasno. «Sloboda Tibetu» - svi znamo za to; ali oni koji su bili sa mnom na putu u Amazonu, gdje naftne kompanije i naša vojska rade iste stvari, rekli su: «Ali ne podsjeća li nas to na ono što mi radimo u tako velikom dijelu svijeta?» To je nešto što lako zaboravljamo.
Svi mi možemo mahati transparentima «Sloboda Tibetu», što bismo i trebali, ali kako bi bilo da također oslobodimo zemlje koje sami držimo pod čizmom? Mrzim što to moram ovako reći, jer se neki ljudi možda neće složiti sa mnom, ali mislim da je Irak danas u gorem stanju nego Tibet, iako su obje zemlje u prilično lošem stanju. Ali ono što smo vidjeli u Tibetu je ista vrsta modela koju mi provodimo širom svijeta. Pa ipak, većina Amerikanaca nije svjesna da mi to radimo. Svjesni su da Kinezi to rade, ali nisu svjesni da mi to radimo i to zapravo na puno višoj razini od Kineza.
VIĐENJE SVJETLA
AG: Johne, pričajte nam o svojoj preobrazbi. Zarađivali ste mnogo novca. Putovali ste svijetom. Bili ste na položaju na kojem ste se sastajali s predsjednicima i premijerima zemalja, i obarali ih na koljena. Što vas je potaknulo da se promijenite i da, na kraju, donesete odluku da pišete o tome?
JP: Znate, Amy, kad sam tek počinjao, odrastao sam uz 300, 400 godina jenkijevskog kalvinizma u New Hampshireu i Vermontu, s vrlo čvrstim moralnim principima; potječem iz prilično konzervativne republikanske obitelji. I tijekom svih 10 godina dok sam bio ekonomski plaćeni ubojica, od '71. do '81, bio sam prilično mlad, ali to je smetalo mojoj savjesti. Pa ipak, svi su mi govorili da radim pravu stvar. Kao što ste rekli, predsjednici zemalja, predsjednik Svjetske banke, Robert McNamara, tapšali su me po leđima. Molili su me da držim predavanja na Harvardu i mnogim drugim mjestima o tome što radim. I to što sam radio nije bilo protuzakonito – trebalo bi biti, ali nije. Pa ipak, u srcu, to je uvijek mučilo moju savjest. Bio sam dobrovoljac Mirovnog korpusa. Vidio sam. Kako je vrijeme prolazilo i ja sam shvaćao sve više i više, postajalo mi je sve teže da to i dalje radim. Imao sam osoblje od pedesetak ljudi koji je radilo za mene. Stvari su se razvijale.
A onda, jednog dana bio sam na odmoru, plovio sam po Djevičanskim otocima, i usidrio sam svoj brodić blizu otoka St. John i odvezao sam se [do obale] pomoćnim čamcem i popeo se na tu planinu... do te stare plantaže šećerne trske u ruševinama. Bilo je divno. Bugenvileje. Sunce je zalazilo. Sjedio sam tamo i osjećao sam se vrlo spokojno. Onda sam iznenada shvatio da je ta plantaža bila sagrađena na kostima tisuća robova. I onda sam shvatio da je cijela hemisfera bila sagrađena na kostima milijuna robova. Postao sam vrlo bijesan i tužan. A onda me iznenada pogodila spoznaja da ja nastavljam taj isti proces i da sam ja trgovac robljem, da sam omogućavao istu stvar na blago... na drugačiji način, suptilniji način, ali jednako loš u pogledu ishoda. I u tom trenutku, donio sam odluku da to više nikada neću učiniti. I otišao sam u Boston nekoliko dana kasnije i dao sam otkaz.
AG: Dakle, dali ste otkaz, ali to je bio jedan korak. Pisanje o tome bilo je drugi. Pričajte nam o vašim pokušajima tijekom vremena.
JP: O, da. Nakon što sam dao otkaz nekoliko puta sam pokušao napisati knjigu koja je postala Ispovijedi ekonomskog plaćenog ubojice, i svaki put kad bih kontaktirao druge ekonomske plaćene ubojice s kojima sam radio ili šakale kako bih pokušao doći do njihovih priča, to bi se pročulo i počeo bih dobivati prijetnje. U to vrijeme imao sam mladu kćer. Sad joj je dvadeset pet. Također su mi nudili mito. U stvari, prihvatio sam mito od oko pola milijuna dolara. To je ono što se zove «legalni mito», ali je mito, i dan mi je uz uvjet da ne napišem knjigu. U to nije bilo sumnje. Detaljno sam to opisao.
Ublažio sam svoju krivnju uloživši velik dio tog novca u neprofitne organizacije koje sam osnovao – Dream Change i Pachamama Alliance – koje pomažu narodima Amazone u borbi protiv naftnih kompanija. Ali nisam napisao knjigu. To se dogodilo više puta, i pronašao bih ovaj ili onaj izgovor, i pisao sam druge knjige o domorocima. Radio sam s tim ljudima. Napisao sam knjige o šamanizmu koje ste ranije spomenuli i tako dalje...
A onda, 11. rujna, bio sam u Amazoni s narodom Shuar. Doveo sam grupu ljudi iz neprofitne organizacije da uče od urođenika u Amazoni. Ali nedugo nakon toga otišao sam u New York na mjesto katastrofe, i stajao sam tamo gledajući dolje u tu stravičnu zadimljenu rupu, još uvijek je smrdjela na izgoreno meso, i shvatio sam da moram napisati knjigu – nisam to više mogao odgađati; narod Amerike uopće nije razumio zašto su toliki ljudi širom svijeta bijesni, frustrirani i užasnuti – i da moram preuzeti odgovornost za to što se dogodilo 11. rujna. U stvari, svi mi moramo preuzeti određenu odgovornost, čime ni na koji način ne želim opravdati bilo čije masovno ubijanje, bilo kada – ni na koji način to ne opravdavam – ali sam shvatio da američki narod treba shvatiti zašto širom svijeta postoji toliko bijesa. Morao sam napisati knjigu.
Zato ovaj put nikome nisam rekao da ju pišem, i čak su i moja žena i kći znale da nešto pišem, ali nisu znale što. Nisam kontaktirao druge ljude. To je malo otežalo pisanje knjige. Ali konačno sam ju predao u ruke jednog jako dobrog njujorškog agenta i on ju je poslao izdavačima. U tom trenutku, taj je rukopis postao moja najbolja polica osiguranja, jer ako mi se dogodi nešto čudno, uključujući i sad, knjiga će se iznenada razgrabiti. Iako je dugo bila bestseler, prodat će se u još puno više primjeraka, ako... Ljudi se ponekad smiju i kažu, «Brineš li se da te tvoj izdavač možda pokušava ubiti, jer bi to sigurno pomoglo prodaji knjige?» Ne brinem se o tome. Tako u tom trenutku, kad sam tamo odnio rukopis, on je postao moja polica osiguranja.
UBOJICE I DRŽAVNI UDARI
AG: Za Jacka Corbina ste napisali «šakal je rođen». Tko je on?
JP: Pa, Jack Corbin – a to nije njegovo pravo ime, ali on je stvarna osoba – danas je živ i zdrav, radi za nas u Iraku. Ali on je šakal, on je ubojica. I jedna od najfascinantnijih priča, po mom mišljenju, uključuje Sejšele, koji su mala država, otočna država, blizu Afričke obale. I slučajno se nalaze blizu baze Diego Garcia, jedne od strateški najvažnijih zrakoplovnih baza Sjedinjenih Država.
Duga je priča iza baze Diego Garcia. Ali kasnih '70-ih Sejšeli su imali predsjednika koji je bio vrlo prijateljski raspoložen prema nama, Jamesa Manchama, i on je svrgnut bez prolijevanja krvi u državnom udaru koji je predvodio [France-Albert] René, socijalist. I René je prijetio da će nas izbaciti sa Diega Garcie, da će razotkriti grozne stvari koje su se dogodile kako bismo došli na Diega Garciu. Ima puno detalja u koje sada neću ulaziti...
AG: Također, Diego Garcia je vrlo važan kao vojna baza.
JP: Izuzetno važan. I koristio se – i sad se koristi – u Afganistanu i Iraku, i za borbene letove u Afriku ili bilo koji dio tog svijeta. U svakom slučaju, povukli su me s tog slučaja, i nešto kasnije poslan je tim ubojica iz Južnoafričke Republike – njih četrdeset pet, četrdeset šest, ne sjećam se točnog broja, poslani su kao ragbi momčad da podijele božićne poklone djeci Sejšela, ali njihov pravi posao bio je da svrgnu vladu i likvidiraju Renéa. U to vrijeme nisam poznavao te osobe. Danas poznajem Jacka Corbina. Poznajem ga vrlo dobro, osobno. Upoznao sam ga nakon toga. Naši putevi su se i onda ukrstili, ali se nismo poznavali.
AG: Što je on točno učinio?
JP: Pa, tim je ušao u zemlju, i uhitili su ih na aerodromu. Jedan pripadnik osiguranja pronašao je skriveno oružje na jednom od njih. Na aerodromu Mahi izbila je velika oružana borba, i te je plaćenike opkolilo možda tisuću vojnika izvana. Jack mi je rekao da je to bila jedna od malobrojnih situacija u njegovom životu kad je mislio da će umrijeti i imao vremena da razmisli o tome. Mogao je umrijeti mnogo puta, ali je samo brzo reagirao. I nisu znali što bi učinili, ali na kraju se pojavio avion Air India 707 i zatražio dozvolu za slijetanje, i [dobio je] dozvolu da sleti. Čim je sletio oteli su ga i odletjeli natrag u Durban u Južnoafričkoj Republici.
To je objavljeno na američkim nacionalnim vijestima, i... nisam znao što će se dogoditi kad su me maknuli sa slučaja, ali sad sam vidio kako se to razvijalo. A svijet je mogao vidjeti kako je taj avion sletio u Durban, u Južnoafričkoj Republici, okružen južnoafričkim snagama osiguranja. Ljudi iz aviona su se predali. Odmarširali su s aerodroma. Poslani su na sud i osuđeni na zatvorske kazne, a neki, mislim, i na smrtnu kaznu, i to je kraj priče koliko mi znamo.
Sada kad znam Jacka, ono što se stvarno dogodilo je da su avion okružili, snage osiguranja stupile su u telefonsku vezu s avionom i otkrile da su u avionu njihovi dobri prijatelji – njihovi učitelji, u stvari. Postigli su dogovor. Ljudi su se predali. Stvarno su proveli tri mjeseca u zatvoru. Imali su vlastito krilo s televizijom, itd., a onda su tiho oslobođeni nakon tri mjeseca. Mnogi od tih istih ljudi, iz tog tima, danas su u Iraku i rade za nas tamo, rade stvari koje, znate, naši vojnici ne smiju raditi. I jako dobro zarađuju radeći to.
AG: Za koga taj čovjek, Jack Corbin, danas radi u Iraku?
JP: Pa, on radi za jednu privatnu kompaniju u Iraku koja ima ugovor, znate, koja dolazi preko Pentagona, CIA-e, jednu od tih organizacija. Tako, kao i velik dio tog posla, tamo ima strahovito mnogo tih plaćenika, kao što ste izvijestili na ovom programu. Jack Corbin i njegovi ljudi na samom su vrhu te razine. Oni su izuzetno vješti plaćenici koji rade stvarno delikatne poslove. Također imamo mnogo ljudi koji rade za Blackwater i druge koji, znate, nisu toliko obučeni i koji tamo rade obične poslove. Ali na toj razini ima ih svih vrsta.
STVARANJE KORPORACIJSKIH GRAĐANA
AG: Gospodine Perkins, kakva rješenja vidite u ovom trenutku?
JP: Pa, Amy, to carstvo koje smo stvorili stvarno ima cara, a to nije predsjednik ove zemlje. Predsjednik obavlja svoj posao kraće vrijeme, ali zapravo nije važno imamo li demokrata ili republikanca u Bijeloj kući ili u Kongresu: carstvo ide dalje zato što ga zapravo vodi ono što ja zovem korporokracijom, a to je grupa ljudi koji upravljaju našim najvećim korporacijama. To nije teorija zavjere. Oni ne moraju kovati zavjere. Svi oni znaju što najbolje služi njihovim interesima. Ali oni su zaista ekvivalent cara jer ne vladaju po želji naroda, nisu demokratski izabrani, ne vladaju na neko ograničeno vrijeme. Oni u biti ne odgovaraju nikome osim vlastitim upravnim odborima, a većina korporacijskih generalnih direktora zapravo vodi svoje odbore, umjesto obrnuto. I oni su sila koja stoji iza toga. I zato, ako želimo to promijeniti, moramo ih vrlo snažno pogoditi, što znači da moramo promijeniti korporacije, koje su osnova njihove moći. Danas korporacije postoje s primarnim ciljem da stvaraju goleme profite, da nekolicinu vrlo bogatih ljudi čine još bogatijima u svakom kvartalu, svakodnevno, u vrlo kratkom razdoblju... Nema razloga da to bude tako.
Korporacije se definiraju kao osobe. Osobe moraju biti dobri građani. Korporacije trebaju biti dobri građani. Njihov primarni cilj mora biti vođenje računa o njihovim zaposlenicima, njihovim potrošačima i svim ljudima širom svijeta koji pružaju resurse koji služe za pokretanje ovog svijeta, i vođenje računa o okolišu i zajednicama u kojima ti ljudi žive.
Moramo natjerati korporacije da se redefiniraju, i mislim da je vrlo realistično vjerovati da to možemo učiniti. Svaki direktor kompanija u svijetu dovoljno je pametan da shvati da upravlja jednim vrlo promašenim sustavom... To se mora promijeniti. Direktori korporacija to znaju... Vjerujem da žele vidjeti promjenu... Moramo ih uvjeriti da njihove korporacije moraju biti institucije na dobrobit ovog svijeta, a ne institucije koje služe vrlo malom broju bogatih ljudi i čiji je cilj učiniti te ljude još bogatijima.
Trebamo to promijeniti. Moramo.
POVRATAK U EKVADOR
AG: Htjela bih vam postaviti još jedno zadnje brzo pitanje o Ekvadoru. Ekvadorski ministar obrane Guadalupe Larriva poginuo je u padu helikoptera blizu američke zrakoplovne baze Manta [24. siječnja]. Znate li što o tome?
JP: Pa, da. Upravo sam došao iz Ekvadora i svi govore o tome jer se ista stvar dogodila ministru obrane Jaimea Roldósa prije nego što je on [Roldós] ubijen. Činjenica je da se to dogodilo blizu američke zrakoplovne baze u Manti i da se radilo o vrlo neobičnoj nesreći, sudaru dvaju helikoptera, koja je imala sličnosti s onim što se dogodilo Jaimeu Roldósu – ljudi širom Ekvadora pričaju da je to bilo upozorenje Rafaelu Correi, novom ekvadorskom predsjedniku.
AG: Tu ćemo morati stati. Gospodine Perkins, hvala vam što ste bili s nama. Nova knjiga Johna Perkinsa zove se Tajna povijest Američkog carstva: Ekonomski plaćeni ubojice, šakali i istina o globalnoj korupciji.
Post je objavljen 21.01.2008. u 21:32 sati.