Prijatelju, u meni se lava osjećaja sprema da iziđe van uz eksploziju. Nisam tome kriv. Sad kad razmišljam o stvarima koje sam mogao napraviti kako bih spriječio tu katastrofu, žao mi je. I samo je pjesma tu da kaže sve:
Pitam se srce,nije li bila noć kad si prvi putu moju sobu unijela radost?
Da, mislim da to je uzrokovalo ono nenadano svijetlo i skori nestanak boli u mojoj biti.Sad kad više te nemam,iako te nikad pravo nisam imao,osjećam.
Da, osjećam onu prisutnost koju si toliko žarko htjela da iskusim.Smiješ li se? Znam te u crtu, pojam ti si mojoj ludosti. Slatko sam se nasmijao sjetivši se
one zgode na plaži obasjanoj samo sjajem zvijezda,naša tijela blještala su kao samo sunce posuta kapljama koje padaše s neba.
Ne volim te, nikada te nisam volio.Mrzim lik tvoj i sve na tebi mrzim,
smatram da si otpad što iz crnih dubina paklapojavi se.
Tama tvoja obavi me i ne pusti me nikadviše.
Kako si me mogla napustiti,suzo s mojega oka?
Post je objavljen 21.01.2008. u 15:52 sati.