I ne pita stvarnost.
Prolaze trenuci – od nikuda nigdje. Mislima dočekujemo, sjećanjima ispraćamo. Svatko po na osob sobom.
Svijet stvarnosti svijetova naših.
Gledao sam svijet i učio. Predodžbe prve na ničemu nastadoše. Tek tako je bilo to što jest. Uspijeh vidjeti, mislio sam. Da, svijet, život, mislio sam.
Gradio sam svijet svoj. Slušao i one što kao i ja gradili su svijetove svoje. Sigurnost nalazio sam u njima ni ne misleći da oni to nalazili su i u meni. Sav svijet, ko za ruke držeći se, potvrdu sebe nalazi sobom. Sobom u ćvrstoj točci predodžbe prve.
Zar sumnju da stavim u stvarnost po tome? Vlakovi prolaze prugama, što nalik su jedna drugoj. Na lik. Lik.
I slaže se svijet nalik svijetu drugom, jer pravila stvorismo i prihvatismo poimanjem svojim.
Toplo – hladno, svijetlo – tama, bol – ugoda, ljubav – mržnja ... Ko klatno neko, pravilom što se vlada.
Puno – malo.
Jedan, dva, tri, četiri, pet .... Dodaje se.
Pet, četiri, tri ... Nestaje se.
Bilo je, pa nije. Nestalo je. Nestalo? Kako? Kuda? Zar nikuda? Pa gdje je to bilo, da nestati bi moglo nigdje. Biti?
Jesam! Netko? Ne tko. Tko ili ne?
Što biti znači? Postojati? Postojati ili mijenjati se. Biti, pa biti sve manje ili više. Možda biti nije koliko?
I sve tako po točci čvrstoj po prvoj predodžbi na ni ičem.
Ne tko na ni ičem.
I kada jednom košmar zaprijeti, stani! Pogledaj tu predodžnu prvu. Na njoj ti je svijet izgrađen. Ne, ne moraš ništa rušiti. Gledaj to čudo. Ha, ha, ha ... što sve to uradih? A bijah toliko ozbiljan. Kazivali su mi kako moram. Slušao sam. Radio. Sve nalik već viđenom. Sad jedne, onda druge, a doći će i treći. Bit će svijet nekih novih.
I ide svijet stvaran putem svojim, ako put uopće i postoji. Neka ide, ako ide. Prihvatiti vrijedi s radošću.
Ja tek se pitam kako to prihvatih prvu predodžbu? Jesam li mogao išta drugo?
Gledam si unučića. Malen, sitan. Otvara okice. Pažnju mu plijene izražajnosti. Kao da šeće svijetovima. Čas je u sebi, a čas vani. Malo se mršti, pa čujem ono 'Puk' i primjetim smirenje na licu njegovom. Srce malo, kako vješto radi svijetovima. A ja, tolikih godina, kao da sam odlutao.
Prijatelji dragi, ne tugujte, ne lutajte. Život je ovdje, tako jednostavan i lijep. Na svakom koraku je prilika da volite. Vratite se prvom pitanju, jer tamo je i odgovor. Ustvari to ni nije bilo pitanje.Tada vam je trebala ljubav i tada ste voljeli. Iskreno, cijelim bićem.
Sve vas voli i pozdravlja vaš Mladen ... :)
Post je objavljen 21.01.2008. u 14:41 sati.