Sad jedan izlazi, sad ulazi u sobu. Sad drugi lupa vratima. Teško je danas dospavati do pristojnih sati. Kad sam sinoć stavljao budilicu u 09:15, pitao sam se kako li ću se probuditi tako rano? A sada se 09:15 čini nedostižnim. Već oko 07:30-08:00 za to su se potrudili moji hostelski cimeri.
Odmah se vidi da je Boston jedan od najstarijih gradova Amerike. I grad u kojem je engleski utjecaj najočitiji. Među visokim neboderima, koji moram priznati nisu nimalo maštoviti poput onih u Chicagu, sakriven je čitav niz malih ciglenih kućica izgrađenih tijekom 18. i 19. stoljeća. Razgled započinjem u gradskom parku Boston Common koji je na karti grada ucrtan kao velika zelena površina, a u stvarnosti je zapravo malena zelena oaza u centru grada. Naravno, s Central Parkom se nikako ne može mjeriti. Pronalazim podatak da ima svega 20 hektara površine, a i u ovim zimskim mjesecima, za razliku od «ponosa New Yorka», bostonski «ponos» izgleda veoma otužno. Poprilično nesređeno, bez uličnih svirača ili drugih umjetnika na koje sam nailazio na svakom koraku u Central Parku, ali ipak je tu klizalište na otvorenom koje koliko toliko popravlja sveukupnu sliku glavnog bostonskog parka. Pretpostavljam da je ljeti posve druga priča i volio bih vidjeti Boston Common negdje u lipnju, srpnju ili kolovozu.
Na pločniku konačno pronalazim «The Freedom Trail», crveno označenu liniju dugu oko 2,5 milje koja prolazi preko cijelog grada i povezuje sve važne kulturno-povijesne spomenike Bostona. Početak linije je Boston Common i Massachusetts State House koji se nalazi uz park, a kraj se nalazi na Bunker Hillu, brežuljku na kojem se odigrala jedna od odlučujućih bitaka između Amerikanaca i Britanaca u američkom ratu za nezavisnost.
Massachusetts State House, izgrađen 1798. godine, sa svojom velikom zlatnom kupolom jedna je od najprepoznatljivijih građevina Bostona. U njoj se nalazi senat i kongres države Massachusetts i ono što je zanimljivo, po uzoru na ovu građevinu građen je Capitol u Washingtonu D.C. Kako je ulaz besplatan, odlučujem malo proviriti unutra. Prolaz kroz metalni detektor je naravno nezaobilazan, a službenica na detektoru čim je čula da sam iz Hrvatske, želi mi sve najbolje u Bostonu. Vjerovatno sam prvi Hrvat kojeg je u životu vidjela. Ah, tako je to kad nas ima malo... Iako postoji besplatni razgled s vodičem, odlučujem sam malo prošvrljati okolo što me na kraju slučajno dovodi u dio koji je zatvoren na javnost. Valjda negdje nisam vidio znak zabrane i kad izlazim iz lifta koji je namijenjen samo «osoblju s autorizacijom» nalazim se na katu gdje se nalazi i dvorana senata i kongresa, ali i ured guvernera Massachusettsa u koji bih također zalutao da me na samom ulazu ne zaustavlja osiguranje. Mislim da sam dosta vidio. Odlučujem nastaviti po liniji koja me vodi uz nekoliko starih (i naravno ciglenih) crkvi, starih groblja usred grada s nadgrobnim spomenicima na kojima se ne da pročitati ni jedno jedino slovo ili brojka, a tu je i stara gradska vijećnica čiju fasadu još uvijek krasi britanski lav, simbol davne britanske kolonijalne vlasti nad ovim prostorima. Onda još malo starih kuća uz visoke nebodere, gradske tržnice, zatim Mala Italija, talijanska četvrt s valjda više talijanskih restorana i kafića nego samih Talijana u Bostonu, a na kraju prateći crvenu liniju prelazim i rijeku Charles, na čijem ušću se smjestio Boston, i ulazim u Charlestown, mjesto gdje se nalazi čuveni Bunker Hill (do kojeg mi se ipak ne da pješačiti), ali i još čuveniji Charlestown Navy Yard, jedno od važnih mornaričih centara SAD-a. Velik dio istoga je zatvoren za javnost, ali u jednom manjem dijelu je uređen muzej na otvorenom s USS Constitution, najstarijim brodom (zapravo jedrenjakom) u američkoj mornarici, «rođen» čak 1797. godine, a posebno zadovoljstvo mi pruža šetnja pravim razaračem iz vremena 2. svjetskog rata na Pacifiku.
Povratak prema hostelu prolazi u laganoj šetnji uz nekadašnje dokove gdje se stara skladišta svakodnevno pretvaraju u luksuzne stanove, a tu je i New England Aquarium, jedan od najvećih u SAD-u, koji uz cijenu od 18,95 dolara bez imalo dvoumljenja odlučujem preskočiti. Na ovim dokovima se 1773. godine dogodila i čuvena «bostonska čajanka», jedan od važnih događaja koji je prethodio američkom ratu za nezavisnost, kad su stanovnici Bostona ljuti zbog plaćanja visokih poreza Velikoj Britaniji, a istovremeno bez mogućnosti da sudjeluju u njenom političkom životu, odlučili s brodova koji su prevozili čaj u Britaniju pobacati sav teret u more.
Newbury ulicom vraćam se u hostel. Riječ je o najskupocjenijoj ulici Bostona. Armani, Versace, Vuiton samo su neka od imena. Shopping naravno ne dolazi u obzir – kofer mi se jedva zatvara.
Na kraju dana ostajem iznenađen podatkom da Boston ima manje od 600,000 stanovnika što ga, po američkim mjerilima, čini malenim gradom i jednim od najmanjih gradova na ovoj američkoj turneji. Ne znam zašto, ali uvijek sam mislio da je Boston puno puno veći. A dojam Bostona? Lijepo, ali pomalo dosadno. Možda zato što je ovo moja posljednja postaja u Americi pa sam već i pomalo umoran od razgledavanja, a možda i zato što sam od drugih doma čuo same pohvale na račun ovoga grada pa sam letvicu od početka postavio jako visoko. «Moraš vidjeti taj grad! Nemoj ga nikako propustiti jer je prekrasan! Veoma europski! Puno povijesnih građevina! Grad luksuza!» i ne znam što još mi nisu govorili. Možda Boston ima još neko lice koje danas nisam uspio otkriti, ali nažalost moram priznati da mi se ovaj grad najmanje dopao od svih u Americi. Ali ostaje još sutra... Možda me ipak iznenadi...
FOTOGRAFIJE BOSTONA
Post je objavljen 19.12.2007. u 06:35 sati.