Odlaze li ljudi da bi nam se vratili ili odlaze kako bi zauvijek otišli? Zašto uopće postoje ti odlasci, i zašto postoje rastanci…
Ne znam ima li gore stvari od rastajanja…bilo gdje da netko ide prebolno je… Najgore je otići i ostaviti sve ono gdje si živio, sve ono što te veselilo, i preselit se u novu sredinu… Ostaviti stare prijatelje iza sebe, ulice po kojima smo zajedno šetali, ljuljačke na kojima smo se ljuljali, centar po kojem smo padali s rola, park u kojem smo se prvi put ljubili, trgovina u kojoj smo kupili dar za posebnu osobu, svoju kuću kojoj smo se uvijek vraćali, kafiće u kojima smo se opijali, autobusne kolodvore na kojima smo proveli puno vremena, autobuse koji su nas vozili, slastičarnu u koju smo išli na sladoled sa prvom ljubavi, klub u kojem smo trenirali desetak godina… Nema više šetnji sa najboljim prijateljem…nema više šale, utjehe, smijeha, zagrljaja s njim…Zar stvarno nikada više neću prošetat po parku u kojem sam se kao klinka ljubila…. Zar se više nikada neću rolat po centru i past pred prijateljima moga dečka….Zar više nikada neću otići u svoju najdražu trgovinu, kod prodavačice koja me zna, zar joj više neću moći reći da mi da isto kao i svaki put…Zar više nikada neću biti na kompjuteru do sitnih sati tipkajući po msn-u ili pišući pjesme…Zar više nikada neću izaći van sa svojim prijateljima, zar više nikada nećemo stati na ono naše isto mjesto gdje nas svi već jako dobro znaju… Ma zar više nikada nećemo nas 4 kasniti na sate…zar više nikad nećemo slušat glazbu pod satom ili glasno se smijati u busu…Zar više nikada neću obući crvenu trenerku na sebe i zaputiti se u dvoranu…Zar više nikada neću obući dres sa brojem 99 i slušati navijanje za moju ekipu…Zašto se sve to oduzima ljudima koji se rastaju?
Ponekad se pitam što ljudi imaju od toga da odlaze, i da napuštaju mjesto gdje su proveli djetinjstvo, gdje su imali sve…
A što ako ja jednom odem, negdje daleko… Kako ću ja to moći? Hoću li uopće utjecati na to…?
Užasno se bojim rastanaka, jer znaš da više nikada neće biti kao prije…I danas sam proživjela jedan odvratan rastanak… Bilo je preteško ostavljati ljude koje volim, sjesti u auto…pustiti suzu, i jecati sljedeća 2h… Ali i to je život… Nisam sigurna što me čeka, samo se nadam da neću nikoga zaboraviti i da neću biti zaboravljena…
Pomalo me plaši činjenica, da ako odem, da ću susresti druge ljude koji će mi također nakon nekog vremena postati prijatelji samo što… Vjerojatno kada s jednim budem šetala, da ću se sjetit svog prijatelja s kojim sam uvijek šetala, i koji je uvijek bio tu za mene, kad god ja to poželjela. Također i ako odem u neki drugi klub, to nije to… Više neću bacati kontre svom najdražem krilu… Više me neće doći gledati ON na utakmice…
No, nije sve tako crno… Jedna moja draga prijateljica je rekla da ljudi odlaze kako bi se mogli vratiti… dakle iz toga izvlačim poantu a ona je da iako netko do koga mi je stalo ode, da će se vratiti… a isto tako i ako ja odem, jednoga dana ću se vratiti…zato, ljubavi moja, ne brini se... vratit ce se ljubav tvoga zivota!!!
Ne znam, previše je to komplicirano za ove sitne sate…
PS – Nije u Zagrebu bilo loše, bilo je stvarno dobro. Upoznala sam hrpu ljudi, i pila rakiju…hehe nije mi baš sjela pa sam u 7 ujutro rekla: «Nikada više»..da, to se uvijek kaže, znam!
Onaj dečko A. stvarno je pametan, kako bi moja sister rekla da je putujuća enciklopedija, zbilja me je fascinirao, i još je popio dosta, ma skidam ti kapu…
Čitam knjigu koju mi je poklonio G., dobra knjiga…sad mi je jasno zašto muškarci ne znaju naći stvari, i nemoguća misija im je raditi više od jedne stvari odjednom…
Šećer ostavljam za kraj… Vidjela sam ga, otišli smo na kavu…proveli dosta vremena skupa…brbljav je, inati se, humorističan, pažljiv i zna što želi u životu, to je velika kvaliteta…
To bi bilo to, dragi dnevniče…vrijeme je za spavanje…a sutra ti nastavljam priču…zanimljiva je, ali sada sam FAKAT umorna… (Ne, šalim se…ovo fakat je bila šala jer me ne može par odlazaka u Zagreb odvući od moje Slavonije…)
I još nešto (a kad ga pišem, onda sam stvarno…) Tajanstveni čovječe… ti si isto zaslužio poseban pozdrav…
21-sij.-08
00:31
Leptirich…
Post je objavljen 21.01.2008. u 00:33 sati.