Ponekad te ona ogromna praznina u grudima potakne da uzmeš olovku u ruku napišeš nešto fenomenalno.Nešto smismleno i važno.
Nakupine riječi koje imaju potencijala postati nešto reprezentativno,postati Ti.
...moje riječi nisu ja ... tek komadić onoga što se oko mene događa.
Mene moja praznina ne potiče da napišem nešto fenomenalno... vec samo da pišem...
No o čemu se više i ima pisati?
Ljubavi? Nezadovljstvu vlastitim životom? Sreći? Nasilju u obitelji? Siromaštvu? Polaganim koračanjem civilizacije prema uništenju?
Činjenica jest da svi tonemo u živom pijesku zvanom monotanija svakodnevice...prokleto periodičko ponavljanje.Neki se čak i trude razbiti staklene zidove untar kojih se krecemo no koliko god pokusavali nikada nece biti dovoljno...Ili možda hoće? Ne znam.No sebe svrstavam u tu skupinu koja se trudi iako,priznajem da se ponekad zapitam ima li svrhe?? Svijet se nece promijeniti,ljudi se ne mijenjaju...svi zatvaraju oči pred raljama stvarnosti... prepustiti se ili navaliti jače??
Razapeta između idealizma,snu o čišćem moru,svježem zraku usred Zagreba,pravoj magli a ne jebenom smogu i sl. i onog stvarnog,uništenog kvatra,grada,kontinenta na kojem zivim ,osjećam se ozgubljeno.U potrazi za nečim drugačijim,nečim boljim od ovoga .Izgubljena za sada no možda se jednog dana i pronađem.
Post je objavljen 20.01.2008. u 22:38 sati.