Marketing
NASLOV JE TREBAO BITI SREĆA ALI JE DOŠLO DO POJEDINIH IZMJENA
Tuga negdje ispod srca i kraj njega, papir namočen oporo slanim suzama, nerealno je bilo previše, previše nade dano u ovaj svijet koji je sve osim lijepog koji me nekada zasljepi nekom svijetlom točkom pa povjerujem u njega, nikada ne želim postati netko velik, previše se ljudi zbog toga može osijećati loše.Koliko će ljudi tamo biti sretno, vjerojatno sve do jednog, ali koliko će kao ja sjediti kod kuće i prelistavati već dobro iščitanu knjigu s dobro poznatim mirisom, sa pitanjima već sastavljenim na papiriću, družit se sa svojim likovima, koji su tako stvarni i tako nestvarni, ona je kao njahov bog može ih ubiti s jednim potezom olovke, sa par krivih tipki može uništiti moje prijatelje, natjerati ih da plaču, da se smiju, nešto što će me razveseliti i potaknuti, ili naljutiti, razbjesniti, nije fer nevidjeti osobu koja se lako poigra s tvojim osjećajima, prijatelj tvog prijatelja je i tvoj prijatelj, to su prvenstveno njeni prijatelji, ali su i tako nestvarno moji.Uvijek pričaju iste svari, ustvari već znam što će reći, i svaki put im je razgovor zanimljiv koliko i prvi puta, ma neka ljudi pričaju da to nije normalno čak i oni najbliži na koje sam najosjetljivija koji bi u potpunosti shvatili bit ove cijele priče, a moji mali prijatelji još uvijek pričaju o istom, i još dugo će.Zapravo to zavisi o sagledavanju dugog vremena ali ja znam da ću do 9. mjeseca pročitati još puno njihovih priča previše zanimljivih za isto opet i opet, sve dok se ne pojave na nekoj polici, sve dok se ne pojavi njihov novi dijalog, a onda će biti iznova zanimljivo postoje još dvije osobe za koje znam da jako vole moje prijatelje, ali ne znam njih kao osobe ni ne trebam ih znati, zašto bi ih znala bolje, možda za još neku temu za razgovor?Ne, ova je neiscrpna.Znam da će se ova priča ponavljati još previše puta i na ovu temu i oko drugih stvari, a najtužnije je što znam da moji prijatelji neće još dugo pričati, samo još par stranica ću se smijati s njima, a onda će morati nastaviti u meni bez pola svijeta koji zna kako su se oni danas osijećali, bez prijatelja koji ih zajedno samnom vole, oni će postati knjige na ormaru???O, naravno da ne, samo ću jednostavno sama ostati s njima, bez one koja im udahnjuje život, zbog koje mi knjige tako fino miriše, ma ne bi mjenjala miris jedne nove još uzbudljivije stranice koja me zaplahne dok ju u žaru okrećem, ne obazirući se na ništa oko mene, samo na nju, koja mi je u rukama i zbog koje e smiješim, ne bi ga mjenjala ni za jedan drugi.Valjda mi je previše dobro maštenje bilo da bi se nastavilo, pretvorilo u stvarnost, nittko to s namjerom nije htio, to je jednostavno misao koja im govori da je to nedostžno, dočarava moju pohlepu i samosažaljenje zbog ničeg.Već sada mi se ona noć neizvjesnosti čini tako prokleto dobro.Možda ja i jesam pohlepna, ali nisu ni oni tako čisti sigurna sam da se uz jedno obečanje za 2 godine u Beč može doći, ali bilo je ljeto pa nije bilo atraktivno, zima je otpala neznam zašto, sljedeće ljeto je bilo samo još jedno prazno zimsko obečanje, pa valjda sam se vaeć i trebala priviknuti na to.Gadi mi se ovaj zrak jer ga više i ne osjetim, predugo ga dišem bez prestanka, previše je bez mirisa isti bez prekida, odlaska u drugačije, a kad se vratim postane tako fin, baš kao dijalozi mojih prijatelja i miris stranica naravno o njima.Ali sada je zrak ovdje jednostavno pregust i odvratan i smrdi na kolotečinu koja je ključprividnog uspjeha, pristojnog djeteta, uredne sobe i napisane zadaće.
Post je objavljen 20.01.2008. u 22:09 sati.