Znate li one trenutke kada ste toliko jadni, da vam se čini da je svaka pjesma vaša? Tako vam je to trenutno sa mnom. Svaki stih pogađa me ravno u srce. Da sam sada u nekoj birtiji, vjerojatno bih otužno i, još vjerojatnije, pijano, lomila čaše na svaku pjesmu, neovisno o tematici. Pretpostavljam da bih se lako uživjela i u priču o nekakvoj izgubljenoj ljubavi zalutaloj u pustinji ili poginuloj u zrakoplovnoj nesreći. Nekako se eto kod mene večeras zadesio stari Toni na repertoaru. Pita on svoju bivšu: Gdje si noćas, s kim si sada? Sa kim čekaš proljeće? Da mi je blizu, garant bih ga zagrlila i rekla: E moj Toni, ovo proljeće ne dijelim ni sa kim. Mislim, ima tu nekih ljudi, ali rijetki su oni s kojima se očekuje proljeće.
Zatim bih se rasplakala na refrenu: … jer sve su ljubavi kao drago kamenje, teško se nalaze, a lako izgube… Možda bih i počastila koga, ako bi se rasplakao skupa sa mnom.
Huh, sva sreća da nisam u birtiji. Ovako se cijeli scenarij događa u mojoj glavi i da me ne svrbe prsti da ovo zapišem, nitko ne bi ni znao da bih se sada osramotila i tako prekrižila još jedno od mjesta kao odredište za liječenje tuge.(A možda bih se trebala držati samo jednog mjesta kada sam u ovakvom stanju? Konobari bi me poznavali već po zvuku koraka i na šanku bi me čekala neka žestoka cuga kakvu vjerojatno po defaultu piju ovakvi kao ja. Privlačna pomisao, no moram se sjetiti objasniti mami da sam se, naravno, samo šalila.)
Uglavnom, povlačim se po kući cijeli dan i trčim na WC svakih nekoliko minuta. Virus me je stigao i mislim da mi ga je, uz specijalne komade mahagonija, donio naš prijatelj parketar. Ili je to ili sam postala alergična na kolu (to mi je maloprije palo na pamet kad sam skužila da sam tijekom popodneva popila više od litre te, izgleda po mene kobne, crne tekućine). Kako bilo, nije dobro. Još sam i uslijed te kole totalno hiperaktivna. Kad se svemu tome doda podatak da je 1 sat poslije ponoći, možete zamisliti to povišeno mentalno stanje.
Muž se žali da boja koju sam izabrala za svekrvinu kuhinju miriši na mrski mu voćni jogurt od jagode koji zauzima cijelu gornju policu u našem hladnjaku. Čak i bojom malo podsjeća, iako mi to uopće nije bila namjera dok sam birala. Svekrva je malo prigovarala na cijelu situaciju i boju koja se u Barbie stilu kočoperi na pola zida, ali tješila sam je da ću joj sutra izabrati prostirku za pod u sličnom tonu i da će se sve lijepo uklopiti. Nekako se baš ne činila zadovoljnom, ali mene privlači pomisao na nekoliko tjedana ručanja u Barbie kućici. Valjda čuči još neko dijete u meni.
Razmišljam kako bih se trebala pozabaviti sa spomenutom gornjom policom u hladnjaku, ali nekako sam trenutno više u fazi čokoladnih medenjaka, tako da se jogurt čini previše zdravom hranom da bi bio privlačan. No da, i onda se čudim kad svako malo sjedim na WC-u. Trebala bih uistinu duboko razmisliti o svojim prehrambenim navikama – medenjaci i kola. Toliko su oboje slatki da se međusobno neutraliziraju u mojim ustima. Treba se sjetiti i da večeras stvarno odradim one tri minute pranja zubi, a ne da tek brzinskim četkanjem ogulim prvi sloj šećera i iščačkam najveće komade čokolade koji su se zaglavili u još neplombiranim kutnjacima.
Ohoho, nova pjesma. Toni i njegova žalopojka već su se bili izlizali zbog repeat music - on (hoće li mi netko objasniti zašto se ta pjesma zove Casanova?). Sada zaljubljeni Joe pjeva svojoj voljenoj: You are so beautiful to me… Moram priznati, momak je dobro pročitao nas žene. Reći jednom da smo prekrasne, stvarno nema smisla. Neeee… najbolje je kroz cijelu pjesmu i sa što manje oscilacija u melodiji (da nam to ne bi odvlačilo pažnju), ponavljati samo jedno te isto: You are so beautiful to me. Tko zna, možda jednog dana riječi dođu do svijesti cijenjene dame i ona povjeruje toj, njemu tako očitoj, činjenici. No čak i tada treba s vremena na vrijeme ponavljati - mi žene očito smo sklone zaboraviti. Repeat music – on.
Sada već stvarno treba na spavanje. U panici da se ujutro neću moći ustati u vrijeme dogovoreno za kupovinu s M., pričinjava mi se da se već pomalo razdanjuje iako je tek 2. (Iskreno, nemam pojma koliko je sati. Sat na laptopu pokazuje 2:48, no znam da nije točan. Mislim da žuri nešto manje od sata, pa preračunavam približno. I već mi je nekoliko puta, za svaku pohvalu, palo na pamet da ga namjestim da pokazuje točno vrijeme) Zato, ruku pod ruku s hiperaktivnošću, trčkavicom i pravom, birtijaškom tugom ( kako bi to moj prijatelj Kruno dobro rekao: Sve se to prožima u konačnici.), što drugo učiniti, nego uvući se u krevet i prekriti preko glave, nadajući se da će me san već nekako pronaći prije jutra.
Post je objavljen 20.01.2008. u 16:30 sati.