Dugo vremena morih se mišlju ima li na svijetu ovome velikome i širokome ijedan narod koji bi se mogo mjerljivo mjerit sa nama? Elipsoidna misao napravila je svoju putanju i došla do zaključka: ne ima. To jest, nema.
Ima li ikoji narod koji pakira isključivo hranu u kofere da se odnese u dalek i neprijateljski svijet? Gdje je i svaka pa i najuža pukotina ispunjena hranom. Štono domaćom, štono domaćom, a kupljenom. Domaće kifle, kolači, a u jos bolja i starija vremena i reš pečeno meso (pečeno u roditeljskoj rerni na 220) i pržene kobasice friško iskasapljene od seoskog mesadžije, krumpiri, mrkva i peršin sa roditeljskog vrta.
Pečene domaće paprike. Tegla ukiseljenih gljiva od materine susjede. Čokolino i raznorazne izvitoperenije inačice inog (Keksolino, Heljdalino). Maraschino. Rakija u Tempel/Donat Mg flašama. Jedno 5-6 pašteta (pašteti? Jebe me malko genitiv).Tegle domaćeg makedonskog ajvara (koji mi se uvijek na kraju upljesnivi jer ga otvorim, liznem, zaboravim, pa mu se onda vratim par godina kasnije kad pronadjem čitavu civilizaciju raznoraznih kultura koje su začele svoje obitavalište na površini).
Vrećice pudinga u prahu. Jedan od novijih noviteta koji su se našli sad bijahu Soko Štark čoko banane i Smoki. A izgrizoh se jer ne ponesoh Takovo Eurokrem tablu. Naprosto me čudi kako to da još nisam bakalar i sarmu nosila? Moram zatefterit u tekicu za idući put. Iako, mislim da su nekad davno vršeni pregovori o prenošenju sarme u ilegali, štono u kuhanom i već smotanom obliku, štono u obliku glava kiselog kupusa kojeg ovdje nema ni za rasol (ribanog ima poradi Nijemaca, al' glava ni da se postaviš na glavu).
Ispadne na kraju kofer pun hrane pa robu moram trpat tamo gdje je ostalo i malo mjesta (a gotovo nikad ne ostane). Sve je pomno zapakirano u raznorazne kutije jer ne dao bog da se sve to izmućka i spljeska. Obično se moram borit na kraju sa najvećom aždajom od svega: de sine uzmi u ručnu prtljagu malo kifli, da ne budeš gladna na putu, da ne ogladniš i da ne umreš, šta znaš koliko ćeš morat čekat. Ovdje obično počnem protestirat jer mi se nikako ne da prtljat sa prikrpanim torbama u rukama. I onda obično uvijek moram pojest vlastite riječi jerbo pod a) avion uvijek kasni, i pod b) uvijek ogladnim čekajući (jel' kasnio? Ma kakvi, nije puno, brzo je prošlo - moš' mislit, ispustih dušu čekajući onako izgladnjela ).
Pitam se, koji je to narod? Ili su to svojstva hibridne skupine i nakupine naroda i narodnosti koji se nastaniše u meni prigodom genetskih permutacija? Prije me bila čak i sramota, reko', da sad netko to vidi, ima da kvocijent seljačizma nikad ne prebolim. A sad, udri, daj 'amo, tražim još, da dijete (ja, op. a.) ne bude gladno.
Sve je to za ljude. Praljude.
Post je objavljen 20.01.2008. u 21:21 sati.