Jučer u tramvaju mi je neki stariji čovjek piljio u oči i izgledao je baš luđački. Premda je bilo ljudi među nama, odmaknula sam se najviše što mogu i okrenula leđa. U staklu sam vidjela da i dalje pilji u moj odraz. Pa sam se opet okrenula i pogledala ga u oči. Onda je on nešto kao vrisnuo, počeo se tresti, pao na pod, tramvaj se zaustavio, vozač je nazvao hitnu, došla su dva čovjeka s nosilima i hrpetina ljudi se nakupila. Izašla sam iz tramvaja, a kada su ga stavljali u kola sam ga pogledala, imao je pjenu na ustima, dakle vjerojatno je epileptičar i valjda sam se jedina osmjehnula na situaciju od tog neugodnog osjećaja. Zato što sam kutom oka pogledala u njegove ruke i vidjela da se miču.
Kad su ga odvezli su se ljudi nabili u taj tramvaj što više mogu.
Zapamtila sam broj tramvaja jer se više ne želim voziti njime.
Pričekala sam drugi i stigla kamo sam već trebala stići na vrijeme.
Osim te traume, od srijede do sada su mi dani bili uzbuđujući, predivni.
Post je objavljen 19.01.2008. u 19:45 sati.