U jeku, odjedamput se gubim. Nalazim se na hladnim obroncima svoje planine i u
daljini gledam sve te obrise. Tada pjavi se ona ,iznikla iz ove grobne tišine. Hvata
me za ruku ,nježno gotovo neprimjetno i grli svom svojom snagom. Pokazuje mi
svu velicinu mog postojanja. U trenutku se povučem unatrag te je pitam :
-Zašto si ovdje?
Odgovara mi nježnim glasom:
-Tvoj svemir je nadglasao ovo mjesto ,vrijeme je da kreneš dalje.
Šutnjom potvrđujem njezin odgovor. Dok gledam u horizont ,nastavlja govoriti:
-Znaš zašto su heroji uvijek sami ?Jer su svijesni da čovijek se radja sam , i umire sam ,.....ovo izmedju je iluzija.
Gledam je u njene tamne oči i pitam.- kako ...???
Prekine me i utješi njeznim materinjim šapatom :
-Ali samo veliko srce zna da je život uvijek oko njega , tajna je u tome... ,da treba znat s vremena na vrijeme samo pružiti ruku.
Post je objavljen 19.01.2008. u 13:40 sati.