Marketing
voljeti nekoga tko ne postoji
volimo li biti zaljubljene?
jesmo li ovisne o ljubavi?
neke od nas svakako jesu.
pišem sa stajališta žena jer sam i sama nježnijeg spola, no ne isključujem da takvi slučajevi postoje i kod muškaraca. zapravo, znam da postoje jer sam se nekoliko puta susrela s time i kod svojim prijatelja, no nekako mi se čini da je to puno češće kod žena.
jedna moja dobra prijateljica koja nije imala previše iskustva s muškim rodom nedavno mi je poslala poruku kako je još uvijek muči to što je 'čovjek njenih snova' daleko od nje. nije me to nimalo iznenadilo, svako malo dođemo do te teme, ali tada sam u glavi počela malo zbrajati koliko ga već nema. i došla sam do brojke- 3 godine. ovako se ne čini kao velika brojka, ali kad malo razmislim- za ljubav je jako velika brojka, a posebice za tu vrstu ljubavi. nikad nisu bili zajedno, nisu se ni družili, samo su se površno poznavali kao susjedi. no ona je ipak godinama, već jedno 7 godina, tvrdila da je zaljubljena u njega. i kad je bio ovdje, u našem divnom gradu, nije poduzimala ništa iako je imala prilike. a kad je otišao studirati u inozemstvo krenula je njena patnja i traje do dana današnjeg.
kako to tako dugo traje?
zabrinula sam se poprilično za nju.. nekako mi se čini da je on samo izlika koju koristi da se ne mora zbližiti s nekim drugim muškarcem. iako smo mlade, razmišlja o tome kako želi dijete i brak, a vrijeme samo teče. nije sigurna ni hoće li se on uopće vratiti, ni hoće li mu prići ako se uopće vrati. dođe on doma za praznike i nalete jedno na drugo na ulici, a ona nikako da nešto pokrene. ne znam više šta da joj kaže, kako da pristupim toj problematici a da se ona ne uvrijedi i da me ne shvati krivo. pokušavala sam i zasad se nije uvrijedila, no nisam sigurna ni je li me zapravo shvatila. ponekad joj izmorena i protiv volje već kažem da slijedi svoje srce i učini šta misli da je ispravno. i nikad ne učini ništa, sve ostaje isto.
i nije ona jedina koju zaokuplja takva vrsta 'nemoguće ljubavi'. i sama sam kad sam bila manja bila zatreskana u dečke koje zapravo nisam ni poznavala. krenulo je sa 12, 13 godina i znam da sam im pridavala osobine koje nisu možda ni imali, u glavi sam stvorila osobe koje nisu postojale. no već sam i tada shvatila kako je to besmisleno, da sam zatreskana u nekoga tko samo izgleda kao taj dečko, a ne u tog dečka. osoba u koju sam zaljubljena, ne postoji.
po prirodi sam zbilja nepopravljiva romantičarka i neprestano sam čekala i željela biti zaljubljena i osjetiti kako je kad se netko zaljubi u mene. dakako, nakon toga svega su i krenuli kontakti s dečkima, kratkotrajne vezice, ljubljenja i porukice. i s vremenom sam shvatila da za ljubav trebamo mnogo više.
trebamo zbilja poznavati nekoga koga volimo, znati sve njegove prednosti i mane i usprkos svemu voljeti ga. a za to je potrebno vremena, mnogo vremena, upoznavanja, razočaranja ali i radosti.
ja sam to shvatila sa otprilike 16 godina, imala sam neku nejasnu predodžbu o tome. sa 18 mi se to i desilo, da sam se zbilja zaljubila, no sad kad razmislim, tek sad sam dovoljno zrela da zbilja shvatim značenje tih riječi, značenje ljubavi.
postoje žene koje su uvjerene da vole, čak i više od bilo čega na svijetu. i možda i vole, ali vole nekoga tko ne postoji, a to ne znaju ili si ne žele priznati.
kako to reći nekome koga znaš cijeli život, s kime si dijelio sreću i nesreću? koga znaš u dušu.
želim da bude sretna... ona je tako dobra i draga osoba, jedna od najnevinijih duša koje poznajem...
kako da joj pomognem?
Post je objavljen 19.01.2008. u 11:02 sati.