Pregled posta

Profesija: prosjak

OK, naša tranzicijska Dolina Suza i ne stoji gospodarski bajno i siromaštvo nekih slojeva društva još uvijek viri iza uglađenog pročelja koji Vlada polira za pregovore s EU.
No, čak i za rata, a nekmoli sada, ostao je jedan sloj društva neovisan o stvarnim društvenim i materijalnim nepogodama, koji vrlo profesionalno preživljava - prosjačenjem. Ne govorim sad o onim ad hoc prinudnim prosjacima ili zaista ponekad i potresnim starčekima koji nas zaustave & nevješto pokušavaju izmamiti milostinju.
Ovi, prilično namnoženi u mom, a vjerujem i u drugim većim gradovima, o kojima pričam su zapravo paravojni derivat glumačke profesije. Nekad dostojan i nagrada koje glumci sami sebi godišnje dodjeljuju. Ima tu i podskupina, poput quasi-prosjaka, koji tobože nešto rade u protuuslugu, ali strpajmo ih za potrebe bloga, sve u istu kesu.



Neki dan sam, prolazeći ispred starog faksa, vidio "neke nove klince" kako brzaju unutra, vjerojatno da stignu na neki ispit na vrijeme i jedan po jedan ubacuju kune na dlan prosjakinje koja se taktički natakarila blizu ulaza.
U moje doba bila je jedna starija Romkinja s obaveznom pljugom u uglu usana, kojoj smo se svi mi praznovjerni studoši iskrcavali na dlan u nadi da će i ona biti doprinoseći faktor u prolasku ispita. Imala je vrlo sugestivan nastup, u isto vrijeme vrlo uočljiv i s daškom lažne nenametljivosti. Vrlo dobro istreniran.
Sjećam se i iznenađenja kada sam jednog ljeta istu tu Romkinju ugledao u Dubrovniku, u hotelskom kompleksu na Babinom kuku, kako obučena za plažu, sjedi u bircu i ispija pivce. Onda skužim, žena se dosjetila spoju businessa i zadovoljstva, po danu lagana plaža i relaksacija, a navečer obrt na Stradunu. U onoj gunguli dovoljno je raditi i par sati kad zađe sunce.

Što dovodi do blasfemičnog zaključka: profesionalni prosjaci zapravo jako dobro zarađuju, barem u većim gradovima. Nije teško napraviti matematiku, uostalom i ja sam, ponesen društvom, jednom davno kao mlađi punoljetnik u životu "esorirao" ("E, sori, imaš kunu?") i za pola sata zaradio upad u disco & cugu.
Centar zagreba nudi tisuće ljudi dnevno. Brzina obrade može biti prosječnih 100 ljudi na sat, i to kad bi se radilo ležerno....pitaš, pospikaš, zakuneš se u tuđe zdravlje, sreću, pokupiš lovu, odzdraviš itd. U prosječno radno vrijeme i jedan ležeran dan šetnje po centru ZG-a, dakle barem 1000 ljudi. Da svaki peti čovjek dadne 2 kune (omjer ovisi o profesionalnosti prosjačkog nastupa), to je 400 kn dnevno. Puta 20 radnih dana (i da ne rade subotom i nedjeljom, a rade) = 8 000 kn mjesečno. Bez poreza i daća.

Ovo prilično odgovorno tvrdim jer znam i nešto priča o tome. Jedan poznanik, konobar, išao je jednom kući i presrela ga je, hodačima po centru možda poznata, više je ne vidim, jedna starija sijeda prosjakinja. Stalno je furala barem pet vrećica u rukama i prilično agresivno/oodlučno klimatala cestom, uvijek komentirajući sumu koju ste iskrcali, pa i protestirajući, onako nakriviši glavu u nevjerici "zar samo toliko". I tako, pošto su se znali jer je često dolazila i u njegov birc, riječ po riječ i ponudi joj on 50 kn samo ako mu pokaže koliko novaca trenutno ima u džepovima. I ova ni pet ni šest, izvadi snop novčanica, koji je, kune se on, prelazio dnevni utržak koji je on obično na kraju dana brojao. dobro, žena možda nema osobnog bankara, pa uštedu drži uz sebe....

Jedan od frendova živio je u Dubravi u kući pored jedne obitelji. Normalna, regularna obitelj s dobrim autom, kućom katnicom, dvoje djece i brižnim ocem. Koji bi jednom mjesečno izašao iz kuće, u uniformi, tj. u izlizanom odijelu, sa starim koferom u kojem je nosio nekakve loptice i gadgete i išao vlakom u Njemačku po sajmovima. Isključivo je operirao tamo, na sajmovima prevrćući loptice, izvodeći nekakve jednostavne mađioničarske trikove i glumeći dobroćudnog losera. Da se ne lažemo, tehnički gledano i on je bio prosjak. Samo je varirao točku, malo korigirajući ciljanu grupu. I dobro zarađivao od istog.

Što otvara pitanje one rubne skupine koji pokušavaju dočarati da zapravo nisu prosjaci, poput fektaroša za lažne lijekove, mladih radno sposobnih žena koje zlostavljaju svoju mladunčad nosakajući ih satima po hladnoći i fektajući kune a conto njih ili onih gluhonijemih koji po stolovima u bircevima ostavljaju plastične mini-igračke ili upaljače s papirićem na više jezika o tome kako su gluhonijemi i iskanjem dobrovoljnih priloga zbog te činjenice. Mislim da bi se prvenstveno gluhonijeme osobe koje rade i uklopljene su u društvo, pobunile kad bi im takav, koji zapravo pogoduje svojevrsnim društvenim predrasudama o njima, stavio plastišu na stol.

Ili dvije nevjerojatne cure koje sam vidio u jedno ljetno popodne i unatoč tome što je klišeizirani scam, u sebi aplaudirao na izvedbi. Obje atraktivne, u minicama i sređene kao da su izašle iz provoda u Pashi, stajale su kraj knjižnice Bogdan Ogrizović u čiji sam izlog buljio. I onda čujem kraj sebe zavjereničko šuškanje: "ovaj, ovaj, idemo, ti si na redu". Znatiželjan kakav jesam, stao sam da motrim na koga misle. U našem pravcu išao je đilkoš od cca 30-ak godina, u skupom odijelu, oličenje vlasnika nekog mutnog obrta. I one ravno na njega. Jedna pridržava drugu ispod ruke, a ova se drži za glavu i posrće, cice poispadale iz dekoltea. Naćulih uši.
"- oprostite, ne bi vas zaustavljale da nije frka, možete li nam pomoći?"
Đilkoš se obasjao sućuti i mogućnošću da ispadne mini-heroj dvoma komadima. Odmah gasi mobitel i prilazi nevoljnicama.
"- ma samo recite što treba"
"- Frendici mi je mučno, treba platiti punu cijenu za lijek, a ponijele smo samo novac za kavu u gradu. Treba nam točno 90 kn, možete li nam pomoći?"
Đilkoš je doslovce izvadio ekvivalent 50 EUR ("nemojte ni slučajno davati kusur") i još se ponudio voziti doma. A one, uz skrušeno zahvaljivanje i kurtoaziju da "hvala na brizi, bit će sve u redu" ga lijepo otpravile i krenule preko puta u ljekarnicu. Kako je sucker zamaknuo iza ugla, one se lagano iskrale van iz ljekarnice i krenule prema Cvjetnom tražeći novog testosteronskog naivca.
Mislim, skidam kapu. Da ih nisam vidio i čuo prije njihove zasjede, nasjeo bih na priču.

Doduše, ima tu i profića koji koriste valjda privremenu zaslijepljenost i dekoncentriranost običnog prolaznika, jer npr. jedna mlada i gipka Romkinja (vidio sam je kako praši pred policijom, mogla bi odmah u atletsku repku Hrvatske),godinama je po pješačkoj zoni glumila doslovce staricu, pognutu i ultra-tresuću od valjda, nekog zamišljenog Alzheimera. Zabarikadirala bi se duboko u crnu maramu da se ne vidi lice, tabani crni od prašine, ruke također, a tresla se stvarno kao prut na vjetru, što je potpuno odvlačilo pažnju prosječnog prolaznika, koji ne stigne malo bolje pogledati. I uspijevala. Novčanice su samo letjele oko glave.

Svirače po cesti zaista ne bih nikad stavio pod prosjake. Ne bi ni Esorije, iako znaju bit napasni. No, ima onaj jedan čiča u Jurišićevoj koji nevjerojatno iritantno cvili violinom. Mislim, i to je talent, uspijeti iz violine iscijediti ama baš svaki ton tako da ispili neku osjetljivu moždanu gangliju. E takve bih, koji kao da glume da znaju svirati, pridružio gornjim prevarantima. I sam Princ, koliko god volio ulične svirače i stajao pred njima satima plešući i pljeskajući, od ovog bježi kao vrag od tamjana.

Post je objavljen 19.01.2008. u 08:43 sati.