Marketing
Šipak
Vrag možda ne pleše u crvenoj haljini, ali je meden i zna biti uboden. Pogotovo ako se igra roštilja sa pekinškom patkom, svinjama i bocama ruma. Jer tek onda vatra, koja u njemu sija i pari, dolazi do zvijezda. Kipila, čučala i sijala makar i do Posejdona, ali će zato biti vječna
Jednog lijepog dana u zemlji čudesa zvana aktivistička scena mladi Dionizije bijaše pijan od bijesa. Jer ga je Vulkan opet razočarao i sve je išlo u kurac. Išlo u kurac jer Arkadija više nije bila tu. Nije bila tu jer išla je u krivom smjeru. Sunce više nije sjalo u istom smjeru. Ljudi više nisu imali morala. Samo katoličko licemjerje na sve strane. I par aktivista punih revolta i žalosti kuda ova zemlja ide. Odlučilo je reći istinu o zemlji zvanoj Arkadija koja više taj naziv nije zaslužila. Jer su je vodili krivi ljudi. Hefesta jedino dostojni. Narcisi. Samoljubi.
I bili su je nedostojni.
Točno u podne svi fauni, Nimfe, Muze i mladi bogovi odlučili su svoju robu skinuti i poči na plažu. Na plažu ispred ministarstva obrane. No nije ih bilo mnogo. Samo 20. No bili su hrabri. A među svima njima bio je mladi bog tog poslijepodneva suncem ovjenčan. I dobro su mu stajale kupače hlačice. Ime mu je bilo Helije. I držao se Hermesa. A Dioniz Hermesa.
I premda su sve oči bile tog popodneva uprte u Dioniza i staru Pitiju nešto je bilo u Heliju što je Sunce privlačilo. I lopta se tog podneva vijorila i vijorila u vrtlogu istine između 20 bogova, Nimfi, muza te Hermesa, Helija, Artemide, Jadranke Damjanov i mladog Bahka.
Odlučili su provesti slijedeći tjedan na otoku. Otoku zvanom osobni Olimp. U zemlji zvanoj Makedonija gdje su se nadali da loši bogovi ne zalaze. Preko Dinarida. Na oblaku zvanom nada vozili su se preko gena kamenih. S odijumom, no ljubavlju ipak prema refugiju božjem.
Došavši na mjesto božje gdje su pastorale i idile nekoć svirale legli su od umora. Sljedećeg jutra posjetio ih je Had i pomogao im u pospremanju osobnog Olimpa. Bršljan je trebalo očistit, Olimp počistiti, a satira i Nimfi nije bilo da im pomognu. No postojala je glazba zato. Koja je bila prejebena. Dionizijska nije bila. No Apolonijska i hermetično brza je bila. Lirična da bude inspiracija u čišćenju korova što su ih Saturn i gay lezbija zaboravili počistiti.
Sljedeće veče u sumrak je došla Perzefona. Sa svojim začinima. I igricama.
Svijet nije bio fer. A Olimp se tresao od čišćenja i kuhanja. Nekima veselo. Nekima ne. A u svakom slučaju ljepši otok ili dom oni nisu mogli naći. Eol im je bio naklonjen. I kad se Had spremao za svoju prnje skupit došao je Pan. Pan koji je svima nedostajao. Pogotovo Perzefoni. Jer se uvijek s bogovima voljela igrati. Pan je bio oduševljen što je vidio da u rodnom mu Olimpu i dalje postoje bogovi koji smisla za zabavu i moral imaju.
I tako su se bogovi nastavili igrati. No ovaj put bez Hada. Nakon svog tog pospremanja, ispijanja vina, bakanalija i meditativnih rasprava ovi mladi bogovi su se odlučili okupati na obali Makedonije. More je bilo modro, modrozeleno. A Hermes s Artemidom i Perzefonom prekrasan. Tu je bila i četvrta gracija. Dionizije koji je svoju graciju za tu večer našao. Ili je bar mislio da ju je našao.
Ime mu nije bilo Pan, ali je izgledao poput krijesa koji sije u noći. Mističan i simpatičan. Djetinstva pun, neiskvarenog i čistog.
Artemida se tu večer mozgala. Pan je bio vesel, a Dioniz pijan i umoran spavao pod zvijezdama. Pjevali su pjesme. Bakantske, dionizijske, meditativne, a nadasve sinestetične. Fuzija je svima bila u srcima. Jer su željeli zaboraviti. Zaboravit da im zemlja ide u kurac.
Dok su se vraćali kući u kočiji za pet na krilima Eola bilo je pretjesno. Premda je glazba bila dobra iz kočije je izletio Pan. A poslije Pana Artemida. Jer joj je djevičanstvo bilo premilo.
U zemlji gdje je bura puhala i lišće otpadalo snijeg nikako nije dolazio. Samo čemer i tmina.
Psiha je jedno veče bila osamljena. Nakon švedskog filma tko ne bi. A i Dioniz. A iz pokrajka i mladić zvan Helije. Bili su željni palačinka i pizze s vrhnjem. I dobrog društva. A dobili su pivo, koje je bilo ukusno. Za neke gorko kao pelin. A toplo poput zimskih čarapa, jer jesen je tek počela.
Hermes je jedno veče opet bio preraspoložen. Od radosti. Jer mu je njegova Afrodita inspiraciju za novu svečanost dala. Bakanalija je bila dobra. Puna Nimfi, satira, Silena, polubogova i putnika. No mistični Helije se nije dao. A Dionizije se prepustio Klio. Jer joj je kosa bila crvena, a ljubav moćna. No crveno on je tražio samo u vinu jer je bio prosinac i padao snijeg, a zeleno žuta mu je bila svijest.
Zima je počela. Saturn je svoja djecu već pojeo. Gee i Demetre su se umorile. Ili već umrle. A Hera je zato i dalje likovala. Narcis je bio glup po običaju.
U gradu u kojem nitko nije spavao za najluđu večer desio se tulum. Iako se tu veče pušila nargila neki tu mandarinu nisu popušili. Rađe su pili vino. S kiselim krastavcima. Hašišem i limunadom.
I dok se Dionizije igrao sa Pitijom i Bikovima, a Perzefona sa Hadom i rukama, Helije je ispario poput balona za novogodišnje veče. I ostao samo u zvijezdama da Dioniza tješi. Jer njegovu ljubav nije ni postojala, ali je zato postojala Psiha. Da spava u noći i legne u krevet što se čežnja zvala. Jer vrag ima mnogo lica. A ne dao Dioniz da se zove Narcis. Bolje je da se samo Orfej gubi. U moru tmine, patnje i straha što se Eros nije usudila zvati, već samo poput vjetra smijehom otpuhnuti u vječni zaborav na nasipu gdje bikovi više u koridi nisu htjeli plesati. Ali je bar zato ostao svima jedan slatko - kiseli šipak.
Post je objavljen 19.01.2008. u 00:37 sati.