Zbogom, Bobby. Sad znamo da ti je Reykjavik bio određen za odlaske. Prvi put ni ti, ni mi nismo znali da nakon Meča više nećeš igrati, da ti je taj nevjerojatni rejkjaviški posljednji.
Nikad se neće znati je li šah sport. Recimo, zamalo da jest. Toliko zamalo da na radiju kad javljaju sportske vijesti onda rubriku zovu „sport i šah“. Nije baš da spada u sport, ali ... Nema veze što se ne zna. Recimo onda ovako: otišao je istinski velikan sporta i šaha. Pravi pravcijati genijalni šampion.
Nije to isto kao danas kad svi imaju milijunske ugovore i naslovne stranice i kad šampione i legende sretneš na svakom koraku.
Bobby je bio šampion u vrijeme kad je postojao samo jedan svjetski šahovski prvak, kao i samo jedan boksački, kao i kad se svemu na svijetu znalo mjesto i vrijednost. Nije bilo bezbroj prvaka po verziji ovoj i onoj tako da svi koji to žele mogu postati nekakvi prvaci.
Bobby je bio prvak u vrijeme kad je to bilo važno. Kad su vijesti o šahovskom meču za prvaka svijeta bile znatno prestižnije od rezultata svjetskog skijaškog kupa i boba četverosjeda. I u vrijeme kad je bilo nemoguće oduzeti titulu Sovjetima. Kad su svemirski letovi, šahovske titule i hokejaška reprezentacija bili najvredniji eksponati u sovjetskom izlogu. Bobby im je šahovsku titulu oduzeo sam, bez ičije pomoći. Na svoj osebujan, divlji i neprilagođen način. To je bilo potpuno nestvarno. Predobro, da bi bilo istina.
Ne mogu se sjetiti nikog sličnog, toliko nestvarno predobrog u o onome čime se bavi. Možda je i cijena koju je Bobby u duši platio bila dio istog paketa.
Kako god. Otišao je istinski prvak.
Post je objavljen 18.01.2008. u 22:21 sati.