Anarhizam je politička filozofija ili skupina učenja i stavova usmjerenih na odbacivanje bilo kakvog oblika prisilne vlasti ( države ) i podržavanje njenog ukinuća . Anarhizam je u svom najširem značenju, vjerovanje da su svi oblici vladavine (i prisilnog rada) nepoželjni i da bi trebali biti ukinuti (uključujući državni represivni aparat: vojska, sudstvo, policija, tajne službe, itd.)
Anarhisti žele živjeti u besklasnom društvu, dakle u komunizmu, ali uopće nije bitno kako se zove. Međutim, bitno je spomenuti da SSSR, Jugoslavija, Kina i Kuba nisu bile komunističke zemlje. Društvo koje centralizira vlast po definiciji ne može biti komunističko. Društvo koje se kiti komunističkom retorikom, a radnicima ne daje slobodu da odlučuju u svoje ime, nije komunističko.
Uz različite "dodatke" riječ anarhizam opisuje pojedine struje unutar anarhističkog pokreta, npr. anarhosindikalizam, anarho-primitivizam, anarho-individualizam, eko-anarhizam, anarho-feminizam, anarho-komunizam i slično.
Samo anarhističko objašnjenje tih naziva se očituje kroz definiranje anarhizma kao političke ideje i filozofije, odnosno metode kojom će se doći do cilja - anarhije. Kako je anarhisti vide, anarhija predstavlja društvo u kojem vlast i autoritet zamjenjuje samoorganizacija, društvo ravnopravnosti, ravnopravne i pravedne distribucije svih proizvoda, ukratko, društvo u kojem svaka osoba može zadovoljiti svoje osnovne i sve ostale potrebe u maksimalnoj mjeri, a da pri tome ne radi na štetu drugih. Ideja o anarhističkom društvu bazirana je na manjim zajednicama, decentraliziranim, ali povezanim. Unutar takvih zajednica je puno lakše donositi zajedničke odluke, te je jednostavnije uskladiti različite želje i potrebe. To je ujedno i jedan od osnovnih uvjeta anarhizma - ideja da svatko mora u potpunosti ostvariti svoje potrebe i da svatko mora biti u mogućnosti sudjelovati u procesu odlučivanja.
U anarhističkom društvu takve zajednice bi se mogle udruživati, surađivati, međusobno koordinirati, zajednički odlučivati na ravnopravnoj razini i po principu mreže, a ne piramide, kao što je to slučaj kod državne organizacije društva u kojem postoji trodioba vlasti i hijerahija autoriteta. Zajednice ljudi bi se organizirale prema osobnim afinitetima i prema lokalnim potrebama, vezano uz proizvodnju, stanovanje, prijevoz, ili bilo koji drugi dio života. Njihovu povezanost uvjetovale bi potrebe, a obavljanje poslova unutar njih stvorilo bi punu zaposlenost i znatno kraće radno vrijeme.
Anarhizam se protivi današnjoj društvenoj strukturi i organizaciji koja uvjetuje postojanje države, te smatra da institucija države svoje postojanje bazira na toj strukturi i organizaciji, koja je autoritarna, hijerarhijska, patrijarhalna i strogo kontrolirana. Anarhistička kritika često ističe da čak i tzv. "liberalna" država prakticira visoku razinu kontrole i to na više načina; s jedne strane, država mora voditi računa o tome da se autoritet ne dovodi u pitanje (npr. nedopustiva je neposlušnost, neplaćanje poreza, ekonomsko i političko organiziranje koje nije povezano s državom i sl.), dok s druge strane, pazi na to da se održi privid individualne moći svake osobe u procesu odlučivanja, pa se tako svake četiri godine održavaju izbori, koji se također događaju u strogo kontroliranim uvjetima. Anarhisti smatraju da je uvijek riječ o istom krugu ljudi, političkoj i ekonomskoj eliti, kojima njihov položaj u društvu dozvoljava sudjelovanje u utrci do pozicija moći.
Anarhistički odnos prema društvu je potpuno suprotan. U anarhizmu, moć ne bi nitko posjedovao i svi bi posjedovali moć, ne moć nad nekim, već moć ispunjavanja svih svojih potreba, moć zajedničkog djelovanja i odlučivanja o svom životu. Anarhizam se ne protivi organizaciji, već predstavlja jedan oblik horizontalne organizacije, u kojem se odluke donose direktnom demokracijom ili konsenzusom za razliku od sustava parlamentarne demokracije kakav poznajemo danas.
Iako se svi anarhisti slažu u osnovnim vrijednostima anarhizma, razilaze se u pitanjima kao što su npr. upotreba nasilja, odnosno nenasilja u svrhu ostvarivanja određenih ciljeva, što možemo vidjeti u razlikama između ideje o propagandi djelom tj. političkih atentata na razne političare koje je anarhistički pokret naposljetku odbacio, te ideji anarhopacifizma i nenasilnog otpora kakvog je propagirao kršćanski anarhist Lav Tolstoj(napisao Anu Karenjinu). Uz ovo i dan danas aktualno pitanje, anarhiste razjedinjuju različitost ideje organizacije života, kao npr. ona što zagovaraju anarhosindikalisti nasuprot onoj o povratku primitivnim zajednicama koju zagovaraju anarho-primitivisti. Pitanje seksizma u anarhističkom pokretu aktualizira anarhofeminizam.
Post je objavljen 18.01.2008. u 20:54 sati.