VLČ. ZLATKO SUDAC, karizmatski svećenik i voditelj duhovnih obnova
Vlč. Zlatko Sudac je svećenik Krčke biskupije. Rođen je na otoku Krku u mjestu Vrbnik, a sada je na službi voditelja duhovnih vježbi i duhovnih obnova u mjestu Ćunski na otoku Lošinju. Skroman i jednostavan svećenik, koji se naviknuo na gužvu, česta kucanja i pozive mnogobrojnih vjernika, a nerijetko i običnih znatiželjnika, česte posjete novinara, intervjue, razgovore, fotografiranja, veoma nas je ljubazno primio.
Vrijeme je Uskrsa. Uvijek iznova pred nas se postavlja temeljno pitanje, a to je vjera u Krista Uskrsloga. Što je za Vas vjera?
SUDAC: Ja razlikujem vjeru kao fenomen i vjeru isključivo u osobu Isusa Krista. Vjera kao fenomem je činjenica da na ovoj kugli zemaljskoj ne postoji niti jedan čovjek koji bi za sebe mogao reći da ne vjeruje. Na primjer: ja sjedam u automobil i putujem u Zagreb. Ja to činim iz vjere da je automobil ispravan i da sam ja sposoban voziti taj automobil...
Koja je onda ispravna vjera? Do čega nas ona mora dovesti?
SUDAC: Najispravnija vjera je vjera u osobu Isusa Krista. I apostoli su vjerovali osobi Isusa Krista. Krist im se kroz četrdeset dana ukazivao. Svi su vjerovali. Ali, pitam se, zašto su i dalje bili u strahu, skrivajući se u dvorani posljednje večere. Ništa nisu poduzimali, nisu propovijedali, nisu krstili u Isusovo ime, a vjerovali su.
Dolazim do zaključka da i sama vjera nije dovoljna snaga da čovjek i djeluje za Boga. Potrebno je još nešto. Vjera je baza, temelj, a potrebna je sila Duha odozgor. To je ono što se nama danas dogada. Mi imamo vjernike, mi stvaramo programe, sve unaprijed, ali sve na papiru. Mi jesmo vjernici, ali je plod takve vjere malen...
Danas u svijetu ima oko milijardu katolika i primaju, više ili manje redovito, sakramente. No, ipak se pitam jesu li dovoljno jasan znak u ovome svijetu?
SUDAC: Vi možete dolaziti u crkvu, vršiti sve moralne i crkvene zakone i propise. Možete se ispovijedati, pričešćivati, a da na kraju budete ipak samo religiozni, a ne i vjernici. Religije danas ima i previše. Religiozan čovjek je onaj koji slijepo, i iz straha prema Bogu i Crkvi, izvršava sve što se od njega traži. A vjernik je onaj koji to srcem živi. I on će naravno izvršavati sve zakone, ali mu je motiv ljubav. Ljubav prema Bogu i čežnja da ta ljubav ispuni i njega samoga.
Tu bih volio još reći kako je Isus dao zakon ljubavi, ali nije ukinuo druge zakone. Isus ne dokida, nego nadopunjava, motivira, daje srcu razloge zbog čega bi izvršavao i sve ostale zakone, propise i zapovijedi. Tako, onaj koji izvršava sve zakone, a nedostaje mu osobno iskustvo Boga ljubavi, po meni je samo religiozna osoba, a ne i vjernik.
U životu nam je nekako najdraže kada drugome govorimo iz iskustva, zbog toga i ja Vas sada pitam: kada ste Vi povjerovali?
SUDAC: Presudan momenat se dogodio na seminaru p. Emiliana Tardifa. To je bila prekretnica kada sam dao otkaz na poslu; svojoj sam zaručnici rekao da to nije za mene pravi put, nego da me privlači nešto drugo. Tada je započelo moje intenzivno traganje, praćenje svih duhovnih traženja, intenzivna molitva...
Ja mogu reći da ću se obraćati dok sam živ, jer naše srce nikada ne može biti potpuno ispunjeno.
Isus, kojem ste i Vi povjerovali, nije dao da samo propovijedamo o ljubavi bez zahtjeva, nego ta ljubav traži i poziva na davanje. Je li i to možda razlog da se danas ljudi teško oduševe za put davanja? Zato taj otpor?
SUDAC: To je zbog toga jer ljudi danas ne razumiju pojam ljubavi do kraja. Ljubav se shvaća kao simpatija, erotizam, seksualnost, požuda, čak i prljave i gore stvari. Jer, ono što nam mediji danas prikazuju kao ljubav, to ljubav nije.
Svako društvo kojemu nedostaju istinske vrijednosti, a najveća vrijednost je ljubav, umnaža zakone. Jer nečim se mora nadoknaditi pomanjkanje ljubavi. Jer ja kad ljubim, ne mogu kršiti zakon. Današnje društvo ne prihvaća istinsku ljubav, ne prihvaća žrtvu. Ljubav i patnja jedno su. Ako ja nekoga volim, ništa mi neće biti teško učiniti za tu osobu. To nije patnja i očaj, nego je to izričaj moje ljubavi prema toj osobi.
Kršćanstvo kao znak ima križ. Mnoge škole i ustanove ostaju bez križa. Na žalost i naše obitelji, domovi, prepuni su raznih umjetničkih slika, a sve je manje križeva. Nestaju i križevi na lančićima oko vrata. Čini se da to pomalo udaljava križeve i iz ljudskih srdaca. Može li kršćanstvo bez križa?
SUDAC: Nikako! Krist je morao na križ. Kad je Otac nebeski posalo svoga Sina na zemlju, nije ga posao sa željom da ga ljudi ubiju. Nije Božja želja bila muka ljubljenoga Sina, nego da ga ljudi prihvate, da ga zavole, da slijede njegov put. Ali ne, mi smo ga ubili, razapeli i objesili na križ.
Što Bog u svojoj veličini i ljubavi može učiniti u takvom trenutku? Da od najveće sramote učini najveću proslavu. Od smrti da učini uskrsnuće i život. To je Bog i učinio. Ali, što smo mi ljudi sebi time učinili? Mi smo si otvorili jedina vrata našega spasenja. Ta vrata zovu se križ. Nitko ne može doći do spasenja mimo križa.
Uskrsli Krist na sebi nosi znakove rana. Što je poruka toga?
SUDAC: Sve veliko i sveto, sve ono čudesno i skoro mistično, nastaje kroz patnju i bol. Zar će se jedna majka sramiti patnje i boli koju je podnijela rađajući novi život! Nema rađanja bez boli. Ništa se na ovome svijetu ne stvara bez patnje, bez žrtve.
Svaki blagdan, a na osobit način blagdan uskrsnuća Gospodinova, što ga slavimo, komunikacija je radosti. Ali, čini se da je istinska radost zatrovana surogatima, što nekako samo sliči na radost, a u sebi to nije. Što je prava radost?
SUDAC: Današnje društvo je društvo ponude i potražnje; društvo koje zarađuje da bi trošilo; društvo konzumacije i frustracije. Čovjek dobije trenutno zadovoljstvo. Nikada kao danas nije bilo toliko ponude svega: toliko vrsta hrane, toliko prljavština na planu ljudske putenosti, a nikada kao danas toliko praznih srdaca. Ono što ja vidim jest da ljudi čeznu za ispunjenjem svoga srca, pa zbog toga posežu za trenutačnim rješenjima.
Društvo u kojemu živimo, i sami velite, jest potrošačko. Vrijeme je velikih supermarketa. Nije li ova slika primjenjiva i na duhovnom planu? Kako Vi vidite ovo vrijeme u kojemu živimo?
SUDAC: Vjernici su ljudi ovoga vremena. Da smo u srednjem vijeku, živjeli bismo obilježja toga vremena. Današnje vrijeme je snažno obilježeno određenim 'izmima'. I to puno opasnijim, sofisticiranijim i perfidnijim nego što su to bili donedavno komunizam, socijalizam i kapitalizam. To je prošla stvar.
'Izmi' koji su stupovi, otrovi današnjega vremena jesu: egoizam, racionalizam, individualizam, emocionalizam, infantilizam, fanatizam, terorizam, virtualizam, seksualizam, amnezioizam, perfekcionizam, senzacionalizam i banalizam. To su takvi otrovi da nitko od nas na njih nije imun. Na ovaj ili onaj način oni utječu na naše razmišljanje, na naše odnose s ljudima, na naše poslove. Mi, jednostavno, danas živimo da 'moramo': mi moramo uspjeti; moramo steći status u društvu; moramo biti prihvaćeni od okoline; moramo zadovoljiti našega šefa, prjatelja, roditelje; moramo zaraditi određenu količinu novca; moramo trošiti. Od svega toga 'moramo', mi pucamo po šavovima.
Kome se ovo događa? Tko je sve u opasnosti?
SUDAC: To se događa današnjem čovjeku. Vidim to po ljudima koji dolaze k meni na duhovne obnove, a prošlo ih je na tisuće. Ljudi danas ne mogu slijediti nametnutu idealiziranu sliku čovjeka koju svatko od nas mora ostvariti da bi uspio. Ali, shvatimo konačno da takav idealan čovjek ne postoji. To je još jedan 'izam', idealizam. Idealan je jedino Bog, a mi ljudi smo svi potrebiti ljubavi, razumijevanja, pažnje.
Prije pet godina sam ispovijedao istim intenzitetom i nisam imao niti jedan slučaj anoreksije ili bulimije. A danas, od sto ljudi u grupi, barem dvadeset ih ima taj problem. Gotovo svaki treći iz te grupe živi na sedativima. Tabletomanija je sastavni dio toaletne torbe. Ljudi žive pod stresom, neprirodno. Žive otuđeno od sebe samih, od svojih osjećaja, jedni od drugih. Kako da dođem do Boga, kada ne dolazim do sebe i bližnjega?
Koji je cilj jednoga takvog čovjeka?
SUDAC: Ljudi žele imati cilj, ali je društvo u kojem živimo, društvo zaborava. Sve dobro možeš činiti, a učini jednu pogrešku, sve dobro će se zaboraviti, a samo ta pogreška će ti se spočitavati. Ljudi žele vrijediti, žele nešto značiti drugima, ali opasnost je ako to želim samo zbog ljudi.
U ovom vremenu i svijetu relativiziranja svega, gdje smo mi Hrvati?
SUDAC: Naši ljudi u svijetu uspijevaju. Bez škole odu van i uspiju. Razlog tome je što... u Hrvatskoj vlada zavist. Tko god da nam dođe na vlast neće biti dobar, jer mi ne možemo podnijeti da naš čovjek uspije.
Prošao sam cijelu Europu i vidio kako se u Europi radi. A mi ako želimo i dalje prodavati naše biserje, otoke, banke, tvornice, da drugi s time raspolažu, onda ćemo postati bijelo roblje. Ja ne želim da mi budemo robovi Europe, već da toj Europi ponudimo nešto autentično, da se čuje i naš glas, da i mi imamo utjecaja. Sačuvajmo sebe, svoje dostojanstvo, ono svoje autohtono što imamo.
Hrvatska je u prošlosti jako ranjena, a Vi, velečasni, provodite konkretne korake u ublažavanju tih rana, pomažući braniteljima Domovinskog rata. Kako zaliječiti te rane, pojedinačno, ali i na nacionalnoj razini?
SUDAC: Kada sam radio s američkim veteranima iz Vijetnamskoga rata, došli su okićeni k'o božićna drvca, na prsima puni ordenja. Oni su netko i nešto u Americi, a naši branitelji su nitko i ništa u Hrvatskoj. Svi generali koji se nešto značili Hrvatskom narodu sada su iza rešetaka. Rješenje je u tome, koliko društvo tom čovjeku daje prostora da stvara, da radi. Temeljna čovjekova potreba je potreba za radom. Upravo u tome vidim da bi tim ljudima i našem društvu trebala pomoć na taj način.
I naravno, nije istina da su branitelji jedini koji imaju PTSP i ne u toj mjeri u kojoj se spominje. Posttraumatski stresni poremećaj danas imaju više menadžeri i ljudi s estrade, roditelji. Moderni trend života stvara PTSP, ne samo ratno i poratno vrijeme, kako je to do sada bilo predstavljeno.
Što društvo i vlast u Hrvatskoj konkretno trebaju ponuditi da nam sve krene bolje?
SUDAC: U svim strukturama, svatko od nas pojedinačno trebao bi se založiti da živi pošteno, moralno, po Božju; da na svom radnom mjestu čini ne samo ono što se od njega traži, nego ako može i više od toga. Neka se prestane politizirati i neka se počne gledati istinsko dobro hrvatskog čovjeka. Dakle, neka svatko od sebe počne.
Što vjernici danas očekuju od nas svećenika? Što svećenici trebaju činiti?
SUDAC: Da manje govorimo, a više djelujemo. Ljudima je dosta i previše riječi. Njima treba životna riječ – Isus Krist. Njima treba autentično svjedočanstvo života. Nije samo: Kaži nam, nego: Pokaži nam kako ti to živiš!
Ne mora svećenik biti ni dobar govornik, ni stručnjak, ali kada se u njegovu srcu vidi da zrači iskrenošću i stoji iza onoga što kaže, onda je takav svećenik omiljen i ljudi ga vole. Nikada ne trebam govoriti ljudima nešto što sam ne živim, ili što se barem ne trudim nasljedovati.
Za kraj, budući da je Uskrs, molim Vas recite svoju poruku i čestitku.
SUDAC: Od srca želim svima nama Hrvatima, a osobito vjernicima, da nam čovjek bude na prvome mjestu. Da nam zakoni, od kuda god dolazili, ne budu važniji od ljubavi. Da nam obredi u crkvi ne budu važniji od vjere. Da nam ukazanja, stvarna i takozvana, ne budu važnija od Marije, Isusove Majke.
Neka Bog podari svima više poniznosti, razboritosti i straha Božjega. Želim svim čitateljima Veritasa – Glasnika Sv. Antuna Padovanskoga – sretan i blagoslovljen Uskrs, puno mira i radosti!
Razgovarao: fra Ivan Bradarić
VERITAS - GLASNIK SV. ANTUNA PADOVANSKOG, travanj 2007.
Post je objavljen 26.05.2008. u 11:03 sati.